17. nedjelja kroz godinu

Prvo čitanje (1Kr 3, 5. 7-12)

Čitanje Prve knjige o Kraljevima

U one dane: Gospodin se javi Salomonu noću u snu. Bog reče: »Traži što da ti dadem.« Salomon odgovori: »Gospodine, Bože moj, ti si učinio kraljem slugu svoga na mjesto moga oca Davida, a ja sam još sasvim mlad te još ne znam vladati. Tvoj je sluga usred naroda koji si izabrao; naroda brojnog, koji se ne da izbrojiti ni popisati. Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla, jer tko bi mogao upravljati tvojim narodom koji je tako velik!« Bijaše milo Gospodinu što je Salomon to zamolio. Zato mu Gospodin reče: »Jer si to tražio, a nisi iskao ni duga života, ni bogatstva, ni smrti svojih neprijatelja, nego pronicavost u prosuđivanju pravice, evo učinit ću po riječima tvojim: dajem ti srce mudro i razumno, kakvo nije imao nitko prije tebe niti će ga imati itko poslije tebe.«
Riječ Gospodnja

Otpjevni psalam (Ps 119, 57.72.76-77.127-130)

Pripjev: O, kako ljubim zakon tvoj, Gospodine!

Dio je moj, Gospodine – rekoh – da tvoje čuvam riječi.
Draži mi je zakon usta tvojih no tisuće zlatnika i srebrnika.

Tvoja ljubav nek mi bude tješiteljicom
po obećanju koje si dao sluzi svom.
Nek dođe na me milosrđe tvoje da poživim,
jer zakon tvoj moja je naslada.

Stoga ljubim zapovijedi tvoje
više no zlato, zlato čisto.
Zato hodim po odredbama tvojim,
mrski su mi svi lažni putovi.

Divna su tvoja svjedočanstva,
stoga ih čuva duša moja.
Objava riječi tvojih prosvjetljuje,
bezazlene urazumljuje.

Drugo čitanje (Rim 8, 28-30)

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Braćo! Znamo da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi.
Riječ Gospodnja

Evanđelje (Mt 13, 44-52)

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu.
Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.
Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi.
Jeste li sve ovo razumjeli? « Odgovore mu: »Jesmo.« A on će im: »Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.«
Kad Isus završi sve ove prispodobe, ode odande.
Riječ Gospodnja

Razmišljanje uz Evanđelje (dr. Ivan Bodrožić)

U svijetu u kojemu živimo nije rijetkost doživjeti sukob između starih i mladih, ili pak između ljudi koji imaju takozvane konzervativne ideje i onih koji imaju napredne ideje. Pa čak i na području vjere postoji gotovo identičan scenarij: Postoje ljudi koji se drže običaja, te od njih ne odstupaju, pa čak ni onda kad im ne znaju smisao ni vrijednost, čak ni onda kad ih ne mogu uklopiti u živi život, ali ih drže pod cijenu života kao da je bit života sadržana u čuvanju običaja, a ne u ispravnom življenju života. Zato se i u Crkvi događa spor tradicionalista i progresista, pri čemu je opasnost da i jednima i drugima promakne ono bitno, a to je sam Gospodin Isus Krst. Dok se prepiru oko principa i odredbi, opasnost je da ne dožive i ne shvate njega koji je život, te nije ni princip ni odredba koju treba očuvati ili koju se može odbaciti.

Nešto slično što se događa danas kako na razini društva, tako i na razini vjere i stava prema vjerskim vrijednostima, događalo se i u Isusovo vrijeme. Bilo je onih koji su pošto poto htjeli očuvati običaje, pa čak i Božji zakon iz običaja ili zato što je to odredba. A bilo je s druge strane onih koji su to svojim životom olako odbacivali ili prezirali. Jer odredba ili pravilo koje ne zaživi u životu samo je mehanička radnja koju možemo ponavljati a da od nje nemamo nikakve koristi niti u njoj ne pronalazimo vrijednosti. Pa čak da je riječ i o ispunjavanju Božjeg zakona, od njega nema nikakve spasenjske koristi za one koji to vrše samo za to da ga ispune, a nisu otkrili prave razloge zašto ga trebaju vršiti. Zato je i Isus mnogima djelovao kao čudni novotar koji je navodno kršio običaje i predaje starih. To znamo iz drugih evanđeoskih odlomaka u kojima se Isus toliko puta suprotstavio održavanju izvanjskih pravila, zbog čega je trpio prigovore pa čak i prijetnje i odbacivanja.

No Isus je bio više nego jasan u svemu što je radio i govorio. On nije htio da odnos prema Bogu postane uhodani običaj ili nesvjesna šablona, već je želio da u tome svatko otkrije i prepozna vrijednost. Isto tako želi da se događa i danas s nama kršćanima. Na primjer, doista mu nije mu stalo do toga da dolazimo na nedjeljnu svetu misu iz običaja ili samo iz straha da ne prekršimo Božji zakon ili iz neke društvene odgovornosti da činimo ono što čini većina ili se od nas to očekuje. Isusu je prije svega stalo da mi kao kršćani u nedjeljnome susretu s njime prepoznamo svoj biser i skriveno blago koje dolazimo uzeti i od njega živjeti. Isus nas očekuje na nedjeljnom susretu ako smo znali ostaviti po strani sve što imamo kako bismo došli do njega, slušali njegovu riječ i blagovali njegovo tijelo i krv kao hranu života vječnoga.

Vjernik nije tek neki kolekcionar staroga, a nije niti novotar koji u ime novoga radije koristi bižuteriju nego vrijedne ukrase. Vjernik je prije svega čovjek koji prepoznaje što je istinski vrijedno i neprolazno, te se za to bori, bez obzira nazivali to drugi starim ili novim. On u svojoj ‘kolekciji’ ima i staroga i novoga, to jest svega što vješto procijeni vrijednim njegove kolekcije. Pravi vjernik je prepoznao nezamjenjivu vrijednost susreta s Kristom, te bez obzira kako to drugi nazvali, on ne odustaje od toga jer je Krist blago i biser koje je našao mukotrpnim razabiranjem među tolikim ponudama ovoga svijeta. Zato on sebe sama neće svrstati niti progresiste niti konzervativce, već među tragače za vrijednostima života koji se ne boje uložiti sve u kapitalni životni dobitak, a to je blago Isusa Krista. Zato ne dopušta da ga prevare promašene priče o navodnim naprednima i nazadnima, kako u društvu, tako i u Crkvi, jer on zna da je istinski napredan onaj tko otkrije neprolazno i vječno blago Isusa Krista, onoga koji je od postanka svijeta i čovjeka bio napredak svijeta i čovječanstva. Zato je blago koje vjernik otkriva i tako staro, ali uvijek i tako novo i svježe. Ono je blago koje od početka izvire iz srca Očeva, a koje nas opet vodi u vječni smiraj u tom istom srcu.

Zato je kršćanin onaj domaćin o kojemu Isus govori u Evanđelju, koji zna razlikovati vrijedno od nevrijednoga, ispravno od neispravnoga. On je domaćin koji ne dopušta svojim ukućanima da budu obijesni, to jest da odbacuju ono što im on daje kao vrijedno, samo zato što to nije novo, ili pak koji odbacuju nešto novo samo zato što nije staro, a da uopće ne uoče kvalitetu koja stoji iza toga. On je otkrio da je njegova vjera neprolazna vrijednost, ali vrijednost koja mora biti živa i aktualna, u isto vrijeme i stara i nova. Ne želi je živjeti kao otrcanu novost, to jest novost koja ništa ne znači, već kao živu, snažnu i presudnu, moćnu nositi i usmjeriti život, a ne samo biti vjera nostalgičnoga sjećanja nekih prošlih vremena. Dopustimo i sami da nas Isus oduševi darom svoga života, te ga kapitalizirajmo u neprocjenjivo i neprolazno blago kojim gradimo svoju sadašnjost na zemlji i budućnost u vječnosti.