21. nedjelja kroz godinu

Prvo čitanje (Jš 24, 1-2a.15-18b)

Čitanje Knjige o Jošui

U one dane: Jošua sabra sva plemena Izraelova u Šekem; i sazva starješine Izraelove, glavare, suce i upravitelje njihove i oni stadoše pred Bogom. Tada reče Jošua svemu narodu:
»Ako vam se ne sviđa služiti Gospodinu, onda danas izaberite kome ćete služiti: možda bogovima kojima su služili vaši oci s onu stranu Rijeke ili bogovima Amorejaca u čijoj zemlji sada prebivate. Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu.«
Narod odgovori: »Daleko neka je od nas da ostavimo Gospodina, a služimo drugim bogovima. Gospodin, Bog naš, izveo je nas i naše oce iz Egipta, iz doma robovanja, i on je pred našim očima učinio velika čudesa i čuvao nas cijelim putem kojim smo išli i među svim narodima kroz koje smo prolazili. I mi ćemo služiti Gospodinu jer on je Bog naš.«
Riječ Gospodnja

Otpjevni psalam (Ps 34, 2-3.16-23)

Pripjev: Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin!

Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,
njegova će mi hvala biti svagda na ustima!
Nek se Gospodinom duša moja hvali,
nek čuju ponizni i nek se raduju!

Oči Gospodnje gledaju pravedne,
uši mu slušaju vapaje njihove.
Lice se Gospodnje okreće protiv zločinaca
da im spomen zatre na zemlji.

Pravednici zazivaju i Gospodin ih čuje,
izbavlja ih iz svih tjeskoba.
Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca,
a klonule duše spasava.

Mnoge nevolje ima pravednik,
ali ga Gospodin iz svih izbavlja.
On čuva sve kosti njegove:
ni jedna mu se neće slomiti.

Opakost bezbošca ubija,
platit će koji mrze pravednika.
Gospodin izbavlja duše slugu svojih
i neće platiti tko god se njemu utječe.

Drugo čitanje (Ef 5, 21-32)

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima

Braćo: Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu! Jer muž je glava žene kao i Krist glava Crkve – On, spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu!
Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doista, mi smo udovi njegova tijela! Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu.
Riječ Gospodnja

Evanđelje (Iv 6, 60-69)

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Mnogi od Isusovih učenika rekoše:
»Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?« A Isus, znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: »Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su. A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.« Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. I doda: »Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.«
Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. Reče stoga Isus dvanaestorici: »Da možda i vi ne kanite otići?« Odgovori mu Šimun Petar: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.«
Riječ Gospodnja

Razmišljanje uz evanđelje (dr. Ivan Bodrožić)

Mnogi kršćani su se navikli, pa i duhovno razmazili, jer su zaboravili ili zanemarili činjenicu da je Bog zahtijevan. Gotovo redovito očekujemo da Bog udovoljava naše prohtjeve, te da ima logiku i sklop razmišljanja poput našega. Pretpostavljamo da nam on treba govoriti ono što želimo čuti, te da od nas ne iziskuje nikakav napor kako bismo shvatili ono što govori. Čak i ne mislimo da trebamo rasti i odrasti kako bismo ga razumjeli bolje i dublje, uvjereni da se duhovni rast događa sam po sebi. Da bismo se to predočili, možemo usporediti s jednom slikom: misliti da je Bog tek tako po sebi shvatljiv, ma koliko je jednostavan i sveo se na mjeru čovjeka, isto je kao zamisliti da je malo neuko dijete kadro slušati i razumjeti sveučilišnog profesora. U životu dobro znamo da se treba mučiti i učiti kako bi se došlo do većih spoznaja, te nam je sasvim normalno da treba savladati niže razine znanja kako bi se pristupilo onim višima i dobro ih razumjelo.

Ako je to tako za naše ljudsko znanje, ne treba se čuditi ako tu istu logiku primijenimo i na znanje koje nam dolazi od Gospodina. On s nama ljudima ima poseban projekt, vrlo zahtijevan i odgovoran. Njegova očekivanja prema nama ljudima su doista visoka. Ali, uostalom, zar bi trebala biti niska? Čovjek je stvoren kao uzvišeno biće, te jednako takva trebaju biti Božja očekivanja i njegovi sveti planovi, kao i, shodno tome, ljudska ostvarenja. Sve što bi bilo drugačije od toga, rušenje je ljudskoga dostojanstva i degradiranje čovjeka. Konkretnije, Bog ga je stvorio za zajedništvo u božanskom životu, za međusobno razumijevanje i ljubav. A svako zajedništvo se gradi uz trud i napor, uz vjernost i odgovornost. Ono se gradi u povijesnim i društvenim okolnostima koje ne idu u vijek baš naruku Božjim planovima, a u kojima treba konkretizirati vlastitu ljubav i vjernost, te izgraditi karakter i osobnost. Nema onoga tko se neće susresti sa ‘svijetom’ koji ga želi otrgnuti od Boga, te mu tako postati kušnjom i opasnosti za duhovnu izgradnju i posvemašnje prianjanje uz njega.

Sam Bog se založio za to zajedništvo s čovjekom, te je uložio golem napor, pa i vlastiti život da do njega dođe, čime je pokazao primjer čovjeku kako valja s trudom i naporom graditi život vjernosti s Bogom. Isus to jasno ističe svojim učenicima kada im daje svoje tijelo i krv za hranu i piće, podsjećajući ih da nije učinio napor samo silazeći k ljudima, već također ima učiniti dodatni napor da uziđe na nazad na nebo. Osim toga Božji trud je očit i u daru Duha koji oživljuje, to jest pobjeđuje smrt i daje život. Jednako kao što i Isusova riječ sadrži u sebi snagu duha i života. Također ne treba zaboraviti ni podcijeniti ni nastojanje Oca nebeskoga da privuče duše učenika svome Sinu. No na žalost, upravo to je sablaznilo dio Isusovih učenika, te im je postalo neprihvatljivo ići za njim. Umjesto da se vinu prema istinama koje je on tumačio o Bogu, oni su se ispričavali govoreći da je to tvrda besjeda.

Ali ako je Bog morao prihvatiti istinu tvrdoće ljudskoga srca, te svojom riječju i životom dati odgovor na grijeh i odbacivanje vjere, zar možemo misliti da nakon svega toga nije još veći trud potreban nama da razumijemo širinu i dubinu Kristove riječi koja je “duh i život”, te da po njegovu poticaju dođemo do Boga i do života. Pa i onda kada nam se njegova besjeda čini tvrdom, ona je uvijek riječ života za nas, te je potrebno ponizno se prignuti i na koljenima je razmatrati. A ako Bog nije bez napora ušao u vrijeme i prostor i ljudski život, ne trebamo ni mi očekivati da bez napora uđemo u vječnost i nebo i božanski život. Lako je na prvi pogled odbaciti tu riječ držeći je preteškom i neshvatljivom, ali je neophodno poći s povjerenjem prema Bogu znajući da sve što nam Bog govori tiče se nas i našega spasenja. Zato je potreban taj ponizni posluh i prihvaćanje Kristove riječi, sukladno onome što je i sveti Petar potvrdio: “Gospodine, kako da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji!”

Neka Isusova ‘tvrda besjeda’ učini da i nama padnu maske s lice, te da se razbiju iluzije, kao što je bio slušaj svetoga Petra koji je jasno iznio svoj stav i vjeru u Kristovo božanstvo, ma koliko ono bilo teško shvatljivo smrtnome ljudskom biću. Kristova tvrda besjeda je poziv i obveza da se više zauzmemo u čitanju i razmatranju njegove riječi, da je ponizno prihvaćamo i upijamo, jer bez toga ona ću uvijek biti sporna, pogotovo našem oporom ljudskom karakteru koji želi živjeti po svome. Zato se trudimo oko te riječi i njezina razumijevanja, borimo se duhom da je bolje shvatimo i da u njoj i po njoj rastemo. A kad nam se nakon takvog duhovnog napora sve razluči u duši, tada ćemo shvatiti da nam upravo ta riječ donosi mir i sigurnost, te daje jasnoću i život. U tom trenutku ćemo osjetiti koliko je istinita, premda se čini shvatljivom, koliko je lagana premda teška, koliko je mekana premda djeluje tvrda, koliko je najlogičnija premda djeluje nelogična. Borimo se stoga protiv inercije svoje naravi pozornim čitanjem Boje riječi i poniznim prihvaćanjem njezina sadržaja i tumačenja, pa ćemo tako otkriti njezinu nezamjenjivu snagu, te ne samo da nećemo imati potrebu micati se od Krista, već ćemo se truditi biti s njime sve tješnje združeni u zajedništvu ljubavi iz koje nam struji onaj pravi neprolazni život, te se nećemo ustručavati reći sa sv. Petrom: “Gospodine, kako da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji!”