Četvrta nedjelja kroz godinu
Prvo čitanje (Jr 1, 4-5.17-19)
Čitanje Knjige proroka Jeremije
U dane Jošijine: Dođe mi riječ Gospodnja:
»Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh;
prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih,
za proroka narodima postavih te.
Ti bedra svoja sad opaši,
ustaj, pa ćeš im govoriti sve
što ti ja zapovjedim.
Ne dršći pred njima,
da ne bih morao učiniti
da uzdršćeš pred njima.
Danas te, evo, postavljam
kao grad utvrđeni,
kao stup željezni,
ko zidinu brončanu
protiv sve zemlje:
protiv kraljeva i knezova judejskih,
svećenikâ i naroda ove zemlje.
I borit će se s tobom, al te neće nadvladati
jer ja sam s tobom da te izbavim.«
Riječ Gospodnja
Otpjevni psalam (Ps 71,1-4a.5-6b.15ab.17)
Pripjev: Usta će moja razglašivati pomoć tvoju.
Tebi se, Gospodine, utječem,
ne daj da se ikada postidim!
U pravdi me svojoj spasi i izbavi,
prikloni uho k meni i spasi me!
Budi mi hrid utočišta i čvrsta utvrda spasenja
jer ti si stijena i utvrda moja.
Bože
Jer ti si, Gospodine, ufanje moje,
Gospodine, uzdanje od moje mladosti!
Na te se oslanjam od utrobe;
ti si mi zaštitnik od majčina krila.
Usta će moja razglašivati pravednost tvoju,
povazdan pomoć tvoju.
Bože, ti mi bijaše učitelj od mladosti moje
i sve do sada naviještam čudesa tvoja.
Drugo čitanje (1Kor 12-31-13, 13)
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Čeznite za višim darima! A evo vam puta najizvrsnijega! Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, aljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam! I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo. Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje. A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično. Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko. Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat! A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav.
Riječ Gospodnja
Evanđelje (Lk 4, 21-30)
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Isus progovori u sinagogi: »Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?«
A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci za¬tvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«
Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.
Riječ je Gospodnja
Razmišljanje uz Evanđelje (dr. Ivan Bodrožić)
Današnji evanđeoski odlomak (Lk 4, 21-30) nastavak je prošlotjednog odlomka (Lk 1, 1-4; 4, 14-21) u kojem je sveti Luka opisao Isusov dolazak u svoj grad Nazaret i kako je pročitao mesijansko proročanstvo iz Knjige proroka Izaije. Osim što je po svom običaju došao u sinagogu i javno čitao svetopisamske tekstove, Isus je tom zgodom održao pred njima svoj prvi nastup nakon što je započeo svoje javno djelovanje. Za razliku od prethodnih dolazaka u sinagogu i sudjelovanja u bogoštovnom životu svojega mjesta, ovaj put on nastupa kao Mesija koji objavljuje svoje mesijansko poslanje, što je već započeo objavljivati u drugim mjestima Galileje. Ali kao što je on nastupio drukčije u sinagogi, i njegovi su sumještani nastupili prema njemu vrlo sumnjičavo, što je potom prešlo u neljubaznost i korjenito odbijanje. Doista je teško razumjeti njihovu reakciju, no neophodno se potruditi kako bismo sami izbjegli istu zamku i opasnost pred Gospodinom.
Naime, iz Evanđelja je uočljivo kako su prema njemu imali dobrohotan stav sve dok su mislili kako ga poznaju i kako je on sin Josipov. Ali kad je on u svom nastupu posvjedočio za sebe da je Mesija i Sin Božji, o čemu da tada nisu imali pojma, tada je nastupila žestoka reakcija protiv njega do mjere da su čak htjeli i ruke podići na njega. Kao da im je bolje odgovaralo da je samo čovjek, a ne Bog koji donosi poruku i pouku života, ali i dar spasenja. Kao da im je bolje odgovaralo kad su ga poznavali samo izvana, površinski, umjesto da im bude važno sada kad ga upoznaju kao Boga u trenutku kad pred njima otkriva otajstvo svoga života. Uistinu, njihov stav je vrlo neobičan, pa čak i proturječan, jer se protivi i onom naravnom zakonu o poznavanju ljudi koji mi u sebi nosimo.
Nema sumnje kako u nama ljudima postoji želja i potreba za boljim upoznavanjem. Što se više družimo s nekim i što ga bolje poznajemo, naravna je potreba upoznati ga još bolje i više. Zakon je to međuljudskih odnosa, a napose prijateljstva kao posebnog primjera istih. No na žalost, mi ljudi ne idemo uvijek putem tih zakonitosti duše koje je sam Bog u nas usadio. Zato nam se i događa da se uglavnom s drugima upoznamo na površnoj razini i na njoj ostajemo. Rijetko ulazimo u dubine nečije duše, to jest ne proničemo ljudska srca, kako nas uči Sveto pismo da to čini sam Bog. Živimo u svijetu u kojemu je važno funkcioniranje odnosa, a ne otkrivanje bogatstava duše. Spremni smo upoznavati do u detalje sve one ljudske zanimljivosti o ljudima, ali teško prihvaćamo nekoga tko nam ostavlja izuzetno svjedočanstvo o Bogu i njegovoj jedincatosti. U ovakvom društvu istražuje se sve ono zemaljsko i prikazuje zanimljivim, jedino se ne ostavlja prostora onom vjerodostojnom glasu Božjemu. To na neki način tumači reakciju Isusovih mještana u sinagogi u Nazaretu koji ne prihvaćaju navještaj njegova božanstva, premda su o njemu kao čovjeku mogli reći samo najbolje. Nisu bili spremni upoznati ga dublje, u svom bogatstvu njegove duše i bića, već su se radije zatvorili na ograničenoj ljudskoj spoznaji. Time su sebe lišili milosnog obilja koje je strujalo iz njegova života i za njih.
Upravo zato nas Isus poziva da u sebi njegujemo potrebu i zahtjev duha da druge bolje upoznajemo, sve do najvećih dubina srca i duha. U nama treba postojati žeđ za spoznajom čovjeka i glad za otkrivanjem njegove biti i najvećih dubina. A to se može dogoditi samo ako u njima tražimo ono što je božansko. Tražeći u njima iskustvo Božje prisutnosti, otkrit ćemo njihovu najveću ljepotu i bogatstvo duše, što će nas nagnati da im se doista divimo kao remekdjelu Božje ljubavi i dobrote. Ne dopustimo da se na našoj ljudskoj razini dogodi onaj neobičan otpor, poput otpora na koji je naišao Isus u Nazaretu. Na žalost, upravo najsvetije i najčistije duše nailaze na najviše nerazumijevanja među ljudima, umjesto da budu najvelikodušnije prihvaćene. To potvrđuje kako mi ljudi nismo spremni diviti se božanskoj ljepoti i bogatstvu duše, dok se olako divimo izvanjskoj slavi i raskoši, bogatstvu i ljepoti, istražujući i pamteći, upijajući i prepričavajući sve detalje.
Tako bolje razumijemo zašto Isus kaže kako prorok nije dobrodošao u svome zavičaju. Prorok, naime, dopušta da se njegova duša obogati isključivo Bogom, te onda vrlo jasno pozna i odvažno tumači njegovu riječ. A to je upravo ono što mnogi ne žele i na što se bune, kao da im netko time čini zlo kad im otkriva Boga u sebi. Ljudi rijetko žele priznati da u nekoj duši prebiva Bog, pa i onda kad vide očita djela njegove prisutnosti. Zato i zatvaraju oči pred ljepotom Božjom koju u sebi nose svete duše na tih i skrovit način. Osim toga zatvaraju i uši pred milinom Božje riječi, dok se dive ljudskoj rječitosti, koja je najčešće isprazna i površna, varljiva i zavodljiva. Tjerajući radije proroke iz svoje sredine, brane se od odgovornosti pred Bogom, misleći kako će im savjest biti mirna i odgovornost umanjena za grijehe i zla koja čine prepušteni samima sebi.
Molimo stoga mi dar milosti da se ne bojimo upoznavati ljude na ispravan način, dolazeći im do srca i duše. A to ćemo moći ako i sami budemo ljudi koji na istovjetan način pristupaju Bogu i njega upoznaju. Ako dopustimo Bogu da nas on iz dana u dan upoznaje, dotiče nam srce i bogati nas svojom prisutnošću, onda ćemo bez daljnjega znati i drugima pristupati na taj način, ne odbacujući u njima ono što je istinski sveto i Božje. U tom duhu otklonimo iz sebe svaki otpor koji imamo prema Bogu u svojim dubinama, a potrudimo se primati ga iskreno i otvoreno, ne kao prijetnju vlastitom razvoju i veličini, već jedini pravi put. To će nas otvoriti i poslati i k braći, u kojima ćemo također tražiti ono čemu se u sebi radujemo. Neka nas Isusov život i primjer osnaži u svakom nastojanju, te se trudimo primati ga uvijek iskreno i cjelovito kao glavni sadržaj sve naše spoznaje, kojom kasnije možemo najbolje obogatiti jedni druge. Uvedeni u spoznaju Kristovu, uvodimo jedni druge u puninu života, po istom Kristu Gospodinu našemu.