Druga korizmena nedjelja

Prvo čitanje (Post 15, 5-12.17-18)

Čitanje Knjige Postanka

U one dane: Bog izvede Abrama i reče: »Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti.« A onda doda: »Toliko će biti tvoje potomstvo.« Povjerova Abram Gospodinu i uračuna mu se u pravednost.
I reče mu Gospodin: »Ja sam Gospodin koji sam te izveo iz Ura Kaldejskoga da ti predam ovu zemlju u posjed.« Abram upita: »Gospodine moj, po čemu ću razaznati da ću je zaposjesti?« Odgovori mu: »Prinesi mi junicu od tri godine, kozu od tri godine, ovna od tri godine, jednu grlicu i jednoga golubića.« Sve mu to Abram donese i ra¬siječe na pole i metnu sve pole jednu prema drugoj; pticā nije rasijecao. Ptice grabežljivice obarale se na leševe, ali ih je Abram rastjerivao.
Kad je sunce bilo pri zalazu, pade Abram u dubok san i obuze ga jeza, mrak velik. Kad je sunce zašlo i pao gust mrak, pojavi se zadimljen žeravnjak i goruća zublja te prođu između onih dijelova.
Toga je dana Gospodin sklopio savez s Abramom rekavši: »Potomstvu tvome dajem zemlju ovu od Rijeke egipatske do Velike rijeke, rijeke Eufrata.«
Riječ Gospodnja

Otpjevni psalam (Ps 27, 1.7-9.13-14)

Pripjev: Gospodin mi je svjetlost i spasenje

Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?

Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja,
milostiv mi budi, usliši me!
Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!«

Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene!
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, pomoći moja, nemoj me odbaciti!

Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja
u zemlji živih.
U Gospodina se uzdaj, ojunači se,
čvrsto nek bude srce tvoje:
u Gospodina se uzdaj!

Drugo čitanje (Fil 3, 17 – 4, 1)

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima

Braćo: Nasljedovatelji moji budite i promatrajte one koji žive po uzoru koji imate u nama. Jer često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko.
Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu. Stoga, braćo moja ljubljena i željkovana, radosti moja i vijenče moj, tako – čvrsto stojte u Gospodinu.
Riječ Gospodnja

Evanđelje (Lk 9, 28b-36)

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U one dane: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.
I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše ¬svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.
Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.
Riječ Gospodnja

Razmišljanje uz Evanđelje (dr. Ivan Bodrožić)

Opće je poznato da čovjek ne kreće na put ako ne zna kamo ide ili pak ne poduzima nijedan napor ako ne zna čemu to čini. Bez dobro definiranoga cilja nema smislene i korisne aktivnosti. Tako je isto i u duhovnome životu, to jest životu vjere. Ako nismo dobro promislili i osmislili vlastite čine, onda je bolje ne činiti ništa, jer sve postaje ispraznost i formalnost. Sve rečeno vrijedi i za našu korizmenu obnovu i za sve korizmene aktivnosti i odluke koje kao vjernici donosimo pred Bogom, a koje su ne samo korisne, već i potrebne za duhovni život. Doista, sve korizmene odluke i djela na koja se odlučimo, korisna su i dobra sama u sebi, ali koliko će imati učinka za naš duhovni život i rast, ovisi o tome koliko ih povežemo s konačnim duhovnim ciljem, to jest koji im vjerski i vjernički smisao dademo.

Poradi takvog usmjerenja koje je Isus htio dati svojim učenicima, poveo je trojicu sa sobom na goru kad se išao pomoliti (Lk 9, 28b-36). On je u molitvi pokazivao zajedništvo s Ocem, čemu je i njih htio poučiti, premda vidimo iz Evanđelja kako oni nisu baš tako intenzivno proživljavali njegovu molitvu. Evanđelist uredno zapisa kako su oni zaspali dok je on molio. Vjerojatno su oni bili za drugu vrstu djela i djelovanja, nego što je molitva u osami, na gori. No ipak, kad su se probudili vidjeli su ga preobraženoga, te su ostali zapanjeni prizorom koji im se duboko urezao u sjećanje. No u njima je izazvao preneraženje i strah tako da se nisu usudili nikome govoriti o tome. Presudnije je, međutim, znati što je Gospodin htio postići kad im je odlučio pružiti priliku da vide njegov preobraženi lik.

On im je, zacijelo, htio pružiti predokus budućega svijeta, to jest njegove uskrsne preobrazbe prema kojoj je on sam išao, te prema čemu je vodio svoju ljudsku narav. Znao je da nije dobro ako idu za njim, a imaju svoje ljudske ciljeve. Tada im pamet može biti zamračena da ne mogu dobro razumjeti značenje njegove muke i križa. A samo onaj tko je otvoren Božjem djelovanju i razumije slavu preobraženja i uskrsnuća, taj će onda razumjeti i prihvatiti smisao svake pokore i patnje, odricanja i križa. U tom slučaju, kad postavimo dobre ciljeve, naša korizma neće biti isprazna ni prizemljena.

Danas su mnogi kršćani, na žalost, navikli sebi zadati samo prizemljene i kratkoročne ciljeve. Prizmeljeni su oni pri kojima izvuku određenu tjelesnu korist od korizme, a kratkoročni su oni koji traju samo dok traje korizmene vrijeme. Pa čak i da traju za zemaljskoga života, a ako ne bi bili osmišljeni hodom prema vječnom životu, bili bi uvijek kratkoročni. Stoga patnja i odricanje, žrtva i križ, ne mogu biti cilj, premda su sredstva duhovne izgradnje. Ništa što će jednom prestati ne može biti stvarni cilj korizme. Tim manje mogu biti ciljevi neke druge sitne zemaljske koristi, kao što je mršavljenje, ušteda ili nešto slično. Pravi cilj može biti uskrsnuće i vječna proslava u nebu koja neće nikada prestati. Do nje, istina, dolazimo izborom kvalitetnih duhovnih sredstava koje nam nudi korizma i na koja nas potiče Gospodin, ali s punom sviješću kako je križ i žrtva staza i sredstvo dolaska do vječne slave. Stoga sve što činimo tijekom korizme ima smisla samo ako nas približava k Bogu, a ne nekim našim zemaljskim ciljevima. Korizma ima smisla ako nas otvara njegovoj spoznaji i čini da budemo bliži uskrsnuću, a ne samo da smo stekli veću vještinu odricanja ili snagu podnošenja patnji. U tom smislu ako smo se opredijelili činiti nešto što ne odgovara ciljevima koje je Gospodin stavio pred nas, onda smo postavili loše ciljeve i korizma nam ne može biti duhovno uspješna.

Zato sebi valja postaviti dobre ciljeve, što je i Gospodin smjerao za svoje učenike. Ponajprije onaj najvažniji, konačni cilj života treba im biti bliz, prisutan, a ne dalek radi toga što je konačni. Želja za preobraženjem ne smije nam biti tek samo usputna želja, slučajna ili nesigurna želja, već stvarnost koju nam je Gospodin jasno utisnuo u svijest. Tek ako nam je taj cilj pred očima kao živ i razvidan, onda će nam lako biti postavljati ciljeve za svakodnevne dionice puta koji će biti sukladni tom konačnom cilju. Tada će nam biti jasno kako i korizmena odricanja i pokore imaju smisla samo ako nas vode k preobraženom životu. Štoviše, samo nas odricanja i križ i mogu preobražavati u ovome životu, kako bismo jednom i došli do konačnog preobraženja u vječnosti.

Ne dopustimo sebi umrtvljenost i zaspalost na našem korizmenom hodu, već se trudimo bdjeti i razmatrati lice Božje, a napose ga razmatrati kroz otajstvo patnje i križa, muke i smrti Gospodinove. Jer korizmena spoznaja Boga nije samo jedna teoretska spoznaja, već je riječ o cjelovitom duhovnom iskustvu koje nam posreduje Gospodin svojom molitvom, ali i svojim spasenjskim djelovanjem. Kao što bi bila mala korist od Gospodinove muke bez uskrsnuća, tako je i korizma nedostatna kao vrijeme žrtve i pokore ako ne ide svome pravom cilju. A taj cilj je uskrsnuće prema kojemu smjera sav korizmeni napor.

Isus je apostolima ostavio predokus uskrsnuća svojim preobraženjem, jer ih je htio ispravno usmjeriti prema konačnom cilju. Odbacimo i mi sve ljudske ciljeve i ne trošimo snagu težeći prema ljudskim ostvarenjima. Ne strašimo se ni njegova križa, jer on je, doista, neophodna dionica njegove proslave. Utisnimo, stoga, u svijest njegovo preobraženje, te odvažno, preobražena duha, hodimo kroz svoj korizmeni hod, vjerno slušajući glas Sina Božjega i slijedeći trasu koju nam je on zacrtao svojim životom.