Druga nedjelja došašća
Prvo čitanje (Iz 11, 1-10)
Čitanje Knjige proroka Izaije
U onaj dan: Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena. Na njemu će duh Gospodnji počivat, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će sudit siromasima i sud prav izricat bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubiti bezbožnika. On će pravdom opasati bokove, a vjernošću bedra. Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pâsti, a djetešce njih će vodit. Krava i medvjedica zajedno će pâsti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu ko govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Gospodnjom kao što se vodom pune mora. U dan onaj: Jišajev izdanak, dignut kao stijeg narodima, puci će željno tražiti. I prebivalište njegovo bit će slavno.
Riječ Gospodnja
Otpjevni psalam (Ps 72, 1-2.7-8.12-13.17)
Pripjev: U danima njegovim cvjetat će pravda i mir velik dovijeka.
Bože, sud svoj daj kralju
i svoju pravdu sinu kraljevu.
Nek puku tvojem sudi pravedno,
siromasima po pravici!
U danima njegovim cvjetat će pravda
i mir velik – sve dok bude mjeseca.
I vladat će od mora do mora,
i od Rijeke do granica svijeta.
On će spasiti siromaha koji uzdiše,
nevoljnika koji pomoćnika nema;
smilovat će se ubogu i siromahu
i spasit će život nevoljniku.
Bilo ime njegovo blagoslovljeno dovijeka!
Dok je sunca, živjelo mu ime!
Njim se blagoslivljala sva plemena zemlje,
svi narodi nazivali ga blaženim!
Drugo čitanje (Rim 15, 4-9)
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo: Što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po postojanosti i utjesi Pisama imamo nadu. A Bog postojanosti i utjehe dao vam da međusobno budete složni po Kristu Isusu te jednodušno, iz jednoga grla, slavite Boga i Oca Gospodina našega Isusa Krista. Prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas na slavu Božju. Krist je, velim, postao poslužitelj obrezanika za istinu Božju da ispuni obećanja dana ocima, a pogani da za milosrđe proslave Boga, kao što je pisano: Zato ću te slaviti među pucima i psalam pjevati tvome imenu.
Riječ Gospodnja
Evanđelje (Mt 3, 1-12)
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!
Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: »Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca. Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.«
Riječ Gospodnja
Razmišljanje uz Evanđelje (dr. Ivan Bodrožić)
U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Matej nam prenosi nastup i govor Ivana Krstitelja u Judejskoj pustinji. Iz svega rečenoga Ivan nije bio slijep i neupućen u ono što se događalo oko njega, pa isto tako ni ljudi mu nisu bili nepoznanica. Oboružan Božjim Duhom dobro je shvaćao kako ne dolaze svi s istim ciljem i s istom nakanom. Neki su dolazili iz obzira i reda radi, jer su dolazili svi ljudi, te tako nisu dolazili iskreno ni s utemeljenim motivima. Njihova namjera nije bila ispravna, te naravno nisu davali važnost Ivanovu krštenju koju je on davao, niti su shvaćali njegov smisao. Riječ je bila o farizejima i saducejima, dvoličnim ljudima koji su sve uspijevali banalizirati, tako da su se na jedan način prikazivali izvana, a drugo su mislili u sebi. Ivan je njihov stav tako dobro detektirao, te ih je i upozorio: “I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer kažem vam Bog iz ovog kamenja može podići djecu Abrahamovu.” Štoviše, čak im je otvoreno govorio da su leglo gujinje koji su bili upozoreni da dolazi srdžba Božja, no ni tada nisu bili spremni na istinsko obraćenje, već samo na ono prividno. Zato ih Ivan upozorava da su dužni donositi plodove dostojne obraćenja.
Ovo što sveti Ivan Krstitelj govori farizejima i saducejima, svatko od nas treba primijeniti na sama sebe. Jer on njima nije osporavao da su vjernici, to jest potomstvo roda Abrahamova, već je prozivao njihovu dvoličnost. Upravo zato što su bili vjernici, bili su dužni biti dosljedni, te i djelima svjedočiti vjeru i svoja uvjerenja pred Bogom i pred ljudima. No oni su se ponašali s Bogom kao da je čovjek, kao da su ga mogli prevariti svojom površnošću i dvoličnošću. Bog koji je bio vjeran svojim obećanjima i svim svojim riječima, te ih je djelima potvrđivao svim svojim djelima, očekivao je i od svojih vjernika posvemašnju dosljednost riječi i djela. Dosljednost vjernika danas je kao i nekada stvar ne izvanjske pojavnosti već unutarnjeg stava. I vjernici danas mogu na izvana pokazivati jedno, a u biti u svojim motivacijama sasvim drugo. Štoviše, u nekim situacijama se pozivati na vjeru i na Boga, a u drugim potpuno zaboraviti na Boga i ne mariti za njegovu riječ i za njegov zakon. Nešto slično su činili i farizeji i saduceji koji su se ponašali kao oličenje vjernika, no međutim njihove nakane nisu bile ispravne. Nakane su im bile ljudske a ne božanske, bez uporišta u Bogu, te im život nije bio oblikovan kao život koji izvire iz Boga.
Takvo što se često događa i nama vjernicima: odlazimo u crkvu, molimo se i primamo sakramente, te kažemo da vjerujemo, a kad moramo donositi konkretne odluke, onda se vodimo drugim računicama: novcem, probitkom, modama, mišljenjima drugih ljudi, javnim mnijenjem i koječime drugim. Čak kad bismo se upitali s kojom sve nakanom i s kojim razlozima pristupamo sakramentima, vjerojatno bismo došli do pogubnih rezultata među nama vjernicima. Tako naša djela ne pokazuju da smo vjernici, kao što se događalo i nekada, te je sveti Ivan opominjao one koji su ga slušali da donose plodove dostojne obraćenja. Bez istinske dosljednosti kojom ćemo vjeru pretočiti u djela, ne može biti niti plodova za život društva. Stoga nas došašće poziva da poradimo oko vlastite dosljednosti pred Gospodinom, jer ona je izvor svake dosljednosti. U svakom trenutku trebamo biti svjesni da smo vjernici i da stojimo pred licem njegovom, u protivnom smo licemjeri poput farizeja i saduceja koje Ivan kritizira. Sve što činimo potom treba biti motivirano vjerom i nadahnuto Božjom prisutnošću, te nema odgađanja vlastitoga obraćenja, niti promjene ponašanja. Ivan na to upozorava riječima: Već je sjekira položena na korijen stablima. Od nas to iziskuje da budemo potpuno svjesni kako se Bog do kraja očitovao i nemamo pravo živjeti kao da nam je dalek ili udaljen, kao da je on samo neko pravilo koje treba izvanjski izvršiti, a ne živi Otac koji nam prenosi svoju neizmjernu ljubav i u nas ulijeva svoju božansku snagu.
U tom smislu dok se kroz došašće spominjemo kako je Bog u svome Sinu kojega nam šalje do kraja vjeran svim obećanjima, to jest kako je do kraja dosljedan svemu što jest i što je obećao, i mi smo pozvani slijediti njegov primjer. Neophodna je naša posvemašnja vjernost i vjernička dosljednost svemu što smo od njega primili i čime se kao vjernici dičimo. Bogu nisu mili polovični ni dvolični, koji vjeruju samo u nekim situacijama, to jest koji vjeruje riječima a ne potvrđuju to djelima. Bogu nisu mili oni koji vjeruju na svoj, a ne na njegov način. Dvoličnošću i nedosljednošću višestruko griješimo protiv Gospodina koji nam se u svome Sinu potpuno darovao, a mi njegov dar odbijamo jer ga ne prihvaćamo kao princip života.
Došašće nas tako poziva da se preispitamo glede svoje dosljednosti i glede darova koje smo primili služimo li se njime ispravno i svjedočimo li životom i djelima da smo vjernici. Obnovimo stoga svijest o istini Božjega dara za nas: Bog nam daje svoga Sina sa svom ljubavlju i ozbiljnošću kao blago našega života. To je najveće moguće Božje djelo za nas, te smo stoga i mi dužni pretočiti vjeru u djela dosljednim životom. Bog nam daje svoju dragocjenost, te smo pozvani živjeti obogaćujući druge Božjim bogatstvom. Kao vjernici nemamo pravo poigravati se ili rugati Bogu time što ćemo se odnositi nemarno ili tek formalno prema darovima koji nam dolaze od njega, već nam je svim marom prionuti uz njegove darove, te pripravna srce dočekati njegov dolazak.