Druga nedjelja došašća

Prvo čitanje (Iz 40, 1-5.9-11)

Čitanje Knjige proroka Izaije

Tješite, tješite moj narod,
govori Bog vaš.
Govorite srcu Jeruzalema,
vičite mu
da mu se ropstvo dokonča,
da mu je krivnja okajana,
jer iz Gospodnje ruke primi
dvostruko za sve grijehe svoje.
Glas viče: “Pripravite put Gospodinu kroz pustinju.
poravnajte u stepi
stazu Bogu našemu.
Svaka dolina nek se povisi,
svaka gora i brežuljak neka se spusti;
što je krivudavo, neka se izravna,
što je hrapavgo, neka se izgladi!
Objavit će se tada slava Gospodnja
i svako će je tijelo vidjeti,
jer Gospodnja su usta govorila. “
Na visoku se uspni goru,
blagovjesnice sionska!
Podigni snažno svoj glas,
blagovjesnice jeruzalemska!
Podigni ga, ne boj se,
reci judejskim gradovima:
“Evo Boga vašega!”
Gle, Gospod Bog dolazi u moći,
mišicom svojom vlada!
Gle, naplata njegova s njima,
i nagrada njegova pred njim!
Kao pastir pase stado svoje,
rukama ga svojim skuplja,
jaganjce nosi u naručju,
a dojilicama otpočinut daje.
Riječ Gospodnja

Otpjevni psalam (Ps 85,9ab-14)

Pripjev: Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje.

Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir narodu svomu, vjernima svojim.
Zaista, blizu je njegovo spasenje onima koji ga se boje,
i slava će njegova živjeti u zemlji našoj.

Ljubav će se i vjernost sastati,
pravda i mir zagrliti.
Vjernost će nicat iz zemlje
Pravda će gledat s nebesa.

I Gospodin će dati sreću,
i zemlja naša urod svoj.
Pravda će stupati pred njim,
a mir tragom stopa njegovih.

Drugo čitanje (2Pt 3,8-14)

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola

Jedno, ljubljeni, ne smetnite s uma: jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan. Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju. Kao tat će doći Dan Gospodnji u koji će nebesa trijeskom uminuti, počela se, užarena, raspasti, a zemlja i djela na njoj razotkriti.
Kad se sve tako ima raspasti, kako li treba da se svi vi ističete u svetu življenju i pobožnosti iščekujući i pospješujući dolazak Dana Božjega u koji će se nebesa, zapaljena, raspasti i počela, užarena, rastaliti. Ta po obećanju njegovu iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva.
Zato, ljubljeni, dok to iščekujete, uznastojte da mu budete neokaljani i besprijekorni, u miru.
Riječ Gospodnja

Evanđelje (Mk 1,1-8)

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega. Pisano je u Izaiji proroku:
Evo šaljem glasnika svoga
pred licem tvojim
da ti pripravi put.
Glas viče u pustinji:
Pripravite put Gospodinu,
poravnite mu staze!
Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe.
Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom.
I propovijedao je:
»Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstih vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.«
Riječ Gospodnja

Razmišljanje uz Evanđelje (dr. Ivan Bodrožić)

Jasan je sveti Marko Evanđelist kada započinje svoje Evanđelje navodeći riječi proroka Izaije kojima poziva narod na pripravu Božjega dolaska. Ali u toj pripravi Bog je onaj koji sve izvodi i čini: on šalje svoga glasnika pred svojim Pomazanikom, jednako kao što šalje i samoga Pomazanika kojemu Ivan Krstitelj nije dostojan odriješiti remenje na obući. Dakle, Bog se zauzima za spasenje svoga naroda i sam hiti da spasi taj isti narod. u cijelom ovom naporu da dođe i objavi svoju slavu, da kao Bog pokaže svoju moć i da se kao pastir zauzme za svoje stado, ima ipak jedna stavka koju traži od svoga naroda, a to je da mu pripravi put: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!

S pravom se valja upitati, što to Bog traži kada traži da se za njegova Pomazanika priprave putevi i poravne staze. Radi li se o Bogu koji želi na gospodski način ušetati među svoj narod, sa svim počastima i sa svim komoditetom? Trebaju li njemu ravne staze, to jest naše ljudske usluge poravnavanja putova i staza? Ako je on Bog, može li on hoditi i neprohodnim cestama, ili je baš neophodno naše služenje i naša usluga? Postoji li za Boga nešto što se može definirati nepristupačnim terenom, jer on bi trebao biti u stanju savladati svaki teren? Ima li nešto nepristupačno njegovoj svemoći i sveprisutnosti?

Na ova i slična pitanja, sasvim je jasan odgovor da Bogu nije ništa nepristupačno ni nedostupno, osim ljudskog srca kojemu je dao slobodu i koje ne želi nasilu privući sebi. Jedina sila kojom se služi Bog je sila ljubavi kojom privlači ljudska srca u zajedništvo sa sobom. Zato i šalje svoga Sina i, znajući koliko je to važno za nas, viče po svome glasniku: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Jedina cesta koja mu je neprohodna je cesta koja vodi do ljudskoga srca, a koju je čovjek zatvorio nemarom i odbijanjem njegove ljubavi. Nijedan mu ljudski put nije stran ni težak, pa i kad čovjek živi u teškim uvjetima, jer on se sam solidarizirao sa siromasima i malenima. Ali mu je stran i težak čovjek koji odbija njegovu ljubav i njegovu riječ, čovjek koji odbija njegove glasnike, pa onda naposljetku i njegova Sina. Zato se ova poruka o pripravi putova i ravnanju staza odnosi na pripravu pristupnih putova do ljudskoga srca i duše. Jer čovjek koji zapušta vjeru, koji ne mari za svojim spasenjem i ne razmišlja o vječnome životu, čini zapuštenima pristupne putove do svoga srca. Takvi putovi ga čine nepristupačnim i izoliranim od pravoga smisla i najvažnijih sadržaja života.

Na žalost, mnogo je danas ljudi koji o tim putovima ne vode računa, dok se neizmjerno trse poravnati zemaljske putove sadašnjosti i budućnosti. Dok planira zemaljsku budućnost, zaboravlja na vječnu i nebesku, te postaje ravnodušan prema Bogu. I ne shvaća da ravnodušnost prema Gospodinu nije poravnat put, već najveća neravnina duhovnoga života koja predstavlja gotovo nepremostivu prepreku Onome koji dolazi kako bi nas spasio. Božji poziv koji odzvanja već od vremena proroka Izaije poziva i nas danas da uklonimo tu rak ranu iz života, to jest da ispravimo tu najveću neravninu, ako ne želimo da zdanje našega života ostane nepristupačno i zapušteno, izolirano i udaljeno od Božjeg pohod. To bi bilo da imamo prekrasnu kuću na terenu do kojega ne možemo pristupiti, što bi je sasvim obezvrijedilo. Jednako vrijedi za naš život koji kao zdanje ima smisala jedino ako se Bog u njega naseli. No ako mu mi ljudi ne dopustimo pristup, udaljit ćemo ga s putova naše duše, te ćemo sebe lišiti dara milosti Duha Svetoga kojim nas ima pohoditi i krstiti. Zato nemojmo misliti da je s našim životom sve u redu, ako nam sve funkcionira, ako sve svoje planove provodimo tako da smo mirni i zadovoljni njime, a ako nam se u isto vrijeme stvorila ravnodušnost prema duhovnim dobrima. Upravo ta ravnodušnost pokazuje koliko nam je duša grbava i neravna, ako joj je svejedno hoće li u nju doći Bog ili neće. Ravnodušnost pokazuje koliko su zarasli putovi naše duše i srca, našega milosnog života i spasenja.

Zato iz ove perspektive jasno vidimo zašto je Ivan Krstitelj imao razloga propovijedati obraćenje narodu, jer kad se pred Kristom ispitujemo koliko smo gorljivi a koliko ravnodušni, onda tek otkrivamo kako smo i sami u mnogočemu postavili Kristu prepreku ravnodušnosti na putovima svoje duše. Vrijeme je da tu prepreku uklonimo, te da dušu ‘poravnamo’ duhovnim valjkom obraćenja i ispovijedanje svojih grijeha. Nakon toga putovi naše duše će procvjetati milošću Duha Svetoga. Mnogo nas posla čeka na tim putovima, te nemamo vremena za oklijevanje. Dajmo se na posao, kao što je to učinio Ivan Krstitelj, i pripravimo putove svome Spasitelju kako bi došao do nas u snazi Duha i dušu nam ispunio milošću i radošću spasenja.