Druga vazmena nedjelja
Prvo čitanje (Dj 4, 32-35)
Čitanje Djela apostolskih
U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko. Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi uživahu veliku naklonost. Doista, nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao.
Riječ Gospodnja
Otpjevni psalam (Ps 118, 2-4.16ab-18.22-24)
Pripjev: Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova!
Neka rekne dom Izraelov:
»Vječna je ljubav njegova!«
Neka rekne dom Aronov:
»Vječna je ljubav njegova!«
Svi koji se Gospodina boje neka reknu:
»Vječna je ljubav njegova!«
Gospodnja se uzdignu desnica,
Gospodnja se proslavi desnica!
Ne, umrijeti neću, nego živjeti
i kazivati djela Gospodnja.
Kaznom teškom kaznio me Gospodin,
ali me smrti ne preda.
Kamen koji odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni.
Gospodnje je to djelo:
kakvo čudo u očima našim!
Ovo je dan što ga učini Gospodin:
kličimo i radujmo se njemu!
Drugo čitanje (1Iv 5, 1-6)
Čitanje Prve poslanice svetoga Ivana apostola
Ljubljeni: Tko god vjeruje: »Isus je Krist«, od Boga je rođen. I tko god ljubi roditelja, ljubi i rođenoga. Po ovom znamo da ljubimo djecu Božju: kad Boga ljubimo i zapovijedi njegove vršimo. Jer ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške. Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša.
Ta tko to pobjeđuje svijet ako ne onaj tko vjeruje da je Isus Sin Božji? On, Isus Krist, dođe kroz vodu i krv. Ne samo u vodi nego – u vodi i krvi. I Duh je koji svjedoči jer Duh je istina.
Riječ Gospodnja
Evanđelje (Iv 20, 19-31)
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«
Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.«
I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«
Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.
Riječ Gospodnja
Razmišljanje uz evanđelje (dr. Ivan Bodrožić)
U središtu pozornosti današnjega čitanja je ukazanje Isusa uskrsloga učenicima koji se dogodio upravo 8 dana nakon njegova uskrsnuća, a vezan je s događajem uskrsnoga dana. Sveti Ivan nam je zapisao kako na sam dan uskrsnuća Toma nije bio s ostalim učenicima kad im se ukazao Isus. Istina je da su i svi ostali učenici bili vrlo zbunjeni, ali i to da im je prodiralo u svijest da je taj koji im se ukazao bio upravo Gospodin. Premda im nije bilo lako shvatiti i izreći to što su vidjeli i doživjeli, te su se u tom rasponu od osam dana neki i snebivali i kolebali glede Uskrsloga, ipak je prevladalo mišljenje i osjećaj da je to doista bio on, te su se i prisjećali da im je to za života prorekao. U tom razdoblju nekima je bilo lakše, nekima teže razumjeti i povjerovati što se dogodilo. Jedan od onih koji su se najduže opirali, te nisu prihvaćali svjedočanstvo drugih apostola koju su se u određenoj mjeri otvorili istini uskrsnuća bio je sveti Toma. Toliko je bio tvrdokoran da je postavio i svoje uvjete: “Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.” Htio je dakle, navodno, sve svojim očima i rukama provjeriti ne oslanjajući se na svjedočanstvo svojih prijatelja, jednako kao niti na svjedočanstvo Božje sadržano u Pismima koja su najavila da će Božji Pomazanik trpjeti i uskrsnuti.
Upravo zbog svoga otpora da povjeruje svjedočanstvu svojih prijatelja, sveti Toma je postao i do dan danas ostao simbol onih koji se opiru vjeri u uskrsnuće, to jest vjeri u života Gospodina, te je zato i dobio ime nevjerni Toma. Štoviše, slično njemu koji je odbacio svjedočanstvo svojih prijatelja, i danas ima onih koji odbacuju važnost Crkve i apostolskog svjedočanstva u korist privatnih stavova i privatnog poimanja Isusa. Na njega se pozivaju oni koji se odbijajući vjerovati, skrivaju u neki svoj kvazi-znanstveni racionalizam. Skrivaju se iza nekih pragmatičnih dokaza, dok najvažnije stvari ljudskoga života nisu opipljive rukom, već dohvatljive srcem i živom vjerom. Bježe od Boga, jer navodno nema čvrstih i opipljivih dokaza za ono što bi htjeli vjerovati, te time preziru dušu i razum, povjerenje i prijateljstvo, dobrotu i ljubav, jer ništa od toga nije vidljivo očima, već je prisutno kao duhovna stvarnost u ljudskom životu. Sve to postaje lak izgovor za nevjeru, kojega nije tako teško ni pronaći, s obzirom kako lako se mi ljudi znamo povesti za nebitnim i površnim argumentima.
Lako je i danas tražiti izgovore za nevjeru, kao što ih je sveti Toma tražio u svojim prijateljima iz apostolskog zbora s kojima je tri godine živio s Učiteljem. No zaboravljamo često sagledati sebe, a tražimo izgovor u ljudima u Crkvi, u prijateljima i znancima. Mnoge vjernike oko sebe držimo nepouzdanima jer su ljudi, a zaboravljamo da smo i mi ljudi i nepouzdani, te bismo se vrlo brzo naljutili i uvrijedili da se nas proglasi nepouzdanima. Jednako tako događa se da dio vjernika podcjenjuje one koji u Crkvi navješćuju radosnu vijest uskrsnuća čuvajući neokrnjenim ono što su apostoli predali, a zaboravlja se da je bez toga nemoguće imati cjelovite i ispravne vjere. U današnjem svijetu doista mnogi bježe od Boga i od njegove istine koja je po uskrslom Gospodinu tako konkretna i živa, u neku svoju racionalizaciju, to jest u čudno umovanje bez kraja i konca, bez smisla i rezultata. Danas ljudi raspredaju i raspravljaju o božanskim stvarima kao o mogućnostima, raspravljaju o Bogu kao da ga nema ili kao da je u najbolju ruku teorija ili princip, a živi Bog je došao među nas i neopozivo ostaje među nama i u ljudskom tijelu. On nas zahvaća cijele, cijeli naš život, a mi bježimo u neko naše umovanje koje uostalom uopće nije utemeljeno. Zato je takvo umovanje samo traženje izgovora da ne dopustimo Uskrslome da nas potpuno zahvati i prožme, i naš um i naše srce, da preobrazi naše emocije i pretvori ih u čistu ljubav, da uzdigne našu misa prema nebu i božanskoj istini, da posveti našu volju i učini je sukladnom volji Božjoj, da dotakne naše usne i naš jezik i učine ih dostojnima navještaja radosne vijesti, da okrijepi naše ruke za dobra djela. Kao što je i apostol Toma tražio izgovor za nevjeru, tako i danas mnogi ljudi traže izgovore navodno želeći čvrsti temelj za moguću vjeru, ali najčešće takvi završe u svojim osobnim uvjerenjima koja su kao bezboštvo i nevjera u odnosu na božansku vjeru. Oni koji su uvjereni da naš ljudski razum može i mora biti isključivi temelj, ili da taj temelj mora pak biti materijalna stvarnost poput osjetilnog svijeta provjerljiv dodirom ruke, zanemaruju snagu vjere i ljubavi koju u srce utiskuje Uskrsli, koji je i Tomi utisnuo isto takvo iskustvo tog dana, osmog nakon uskrsnuća.
Neka i nama uskrsli Isus ukloni sve razloge, to jest izgovore poradi kojih ne vjerujemo žarko u njegovo uskrsnuće. Neka se na nas izlije njegovo milosrđe, a mi otvorimo svoja srca kako bismo ga poput svetoga Tome priznali svojim Gospodinom i Bogom, trudeći se potom radosno ga naviještati posvuda kamo nas on šalje.