Peta vazmena nedjelja

Prvo čitanje (Dj 6, 1-7)

Čitanje Djela apostolskih

U one dane, kako se broj učenika množio, Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služenju zanemaruju njihove udovice. Dvanaestorica nato sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: »Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju riječi.« Prijedlog se svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu te antiohijskog pridošlicu Nikolu. Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polože na njih ruke. I riječ je Božja rasla, uvelike se množio broj učenika u Jeruzalemu i veliko je mnoštvo svećenika prihvaćalo vjeru.
Riječ Gospodnja

Otpjevni psalam (Ps 33, 1-2.4-5.18-19)

Pripjev: Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo!

Pravednici, Gospodinu kličite!
Hvaliti ga pristoji se čestitima.
Slavite Gospodina na harfi,
na liri od deset žica veličajte njega!

Jer prava je riječ Gospodnja
i vjernost su sva djela njegova.
On ljubi pravdu i pravo:
puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje,
nad onima koji se uzdaju u milost njegovu:
da im od smrti život spasi,
da ih hrani u danima gladi.

Drugo čitanje (1Pt 2, 4-9)

Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola

Ljubljeni: Pristupite Gospodinu, kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. Stoga stoji u Pismu: Evo postavljam na Sionu kamen odabrani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete – čast! A onima koji ne vjeruju – kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni riječi, za što su i određeni. A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.
Riječ Gospodnja

Evanđelje (Iv 14, 1-12)

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put.« Reče mu Toma: »Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?« Odgovori mu Isus: »Ja sam put i istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.« Kaže mu Filip: »Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!« Nato će mu Isus: »Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?« »Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.«
Riječ Gospodnja

Razmišljanje uz Evanđelje (dr. Ivan Bodrožić)

Riječi koje čitamo u današnjem Evanđelju Isus je izgovorio za vrijeme posljednje večere. Kao njihov učitelj i pastir, osjetio je da su učenici uznemireni zbog onoga što im je govorio nagoviještajući svoj odlazak s ovoga svijeta. Njemu koji je čitao njihova srca nisu bili nepoznati njihovi osjećaji, pa i činjenica da su još uvijek razmišljali samo kao ljudi, to jest više razmišljali nego vjerovali, dok ih je on učio da vjeruju. Više su ‘vjerovali’ sebi i svome shvaćanju, nego svemu onome čemu ih je on učio. Dakle, još uvijek su bili više uvjereni u zbilje, nego što su vjerovali njemu. Još uvijek su se više držali zemaljskog prebivališta, nego što su vjerovali u ono nebesko za koje ih je on pripremao.

Počesto se slično događa i nama. Htjeli bismo do spasenja svojim snagama, bez čvrste i jasne vjere kojoj nas uči Isus. Dajemo kao razumljivo samo po sebi da je neminovan naš dolazak u kraljevstvo nebesko. Kao da je dovoljno nešto malo našeg umovanja, dobre volje i vršenja Zakona i dobijemo kao rezultat život vječni. Isus je glede toga bio izričit: Nitko ne dolazi Ocu osim po meni. On hoće da mi u vjeri uspostavimo čvrsti odnos zajedništva s njime, kako bismo sa svom jasnoćom išli put vječnosti. Na žalost, počesto smo uvjereni kako se do Oca dolazi na tragu površnih ljudskih uvida i prizemljenih informacija ili nekog nemuštog mišljenja o Bogu. Tako očitujemo kako bismo htjeli vjeru bez dubljeg angažmana, vjeru koja odgovara parametrima našeg ograničenog shvaćanja, umjesto da se trudimo svojim shvaćanjem rasti do uzvišenosti vjere. U konačnici, htjeli bismo se nazvati vjernicima, a da naš stav prema Bogu uopće ne bude stav vjere, upravo na način stava koji su imali Apostoli koji su navodno vjerovali njemu, a u biti se čvršće držali svoga mišljenja, nego istina kojima ih je on učio. Kad je vidio njihovu zabludu, Isus im je doista morao reći: Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.

No prianjanje uz Isusa po vjeri nije samo osobni proces. I nama mora biti goruće pitanje: kako sada u 21. stoljeću doći do Isusa, te kako sada u ovom vremenu s Isusom ići k Ocu? Gdje se sada Isus nalazi? Je li on privatna svojina našega duha, pa svatko od nas privatno s njim ide k Ocu? Ovisimo li isključivo o sebi samima, pa tko je koliko sposoban, toliko će brzo ostvariti dolazak u kraljevstvo? Je li, time što nas je potakao na vjeru osobnoga zajedništva s njime, isključio sve drugo što nam se čini važnim, kao život i zajedništvo Crkve i u Crkvi, život sakramenata (napose ispovijedi i pričesti), kako se danas mnogima čini? Možemo li mi sami po sebi, bez pomoći drugih, opredijeliti se za Isusa i biti s njime, bez Crkve, bez zajednice vjernika, poput tolikih što tako misle i tako se ponašaju?

Istina je, za vjeru treba osobni napor, duhovna priprava, rad na sebi i čistoća srca. Taj napor, međutim, nije privatan. To je napor Crkve koja nam pomaže čistiti srca i koja nam stavlja na uvid Isusovu istinu koju čuva u svojim njedrima. Štoviše, Crkva stavlja pred nas samoga Isus u njegovoj riječi i u otajstvu njegova presvetoga Tijela. Crkva nam pomaže očistiti srce i hrabri nas na putu spoznaje i zajedništva s Isusom. Zato je bitno da cijela Crkva i danas stječe iskustvo vjere za koje je Isus htio da bude iskustvo cijelog apostolskog zbora, a ne samo pojedinog apostola: Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. (…) Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim. Vjerujte mi.. kažem vam… Isus im se obraća kao zajednici, u množini, jer je njih kao zbor htio staviti u temelje zajednice vjernika. Po njima Isus izgrađuje Crkvu, te autentičnog iskustva vjere nema bez Crkve.

Zato ih s razlogom prekorava što nisu uložili napor da shvate njegovo božanstvo po kojem je jednak Ocu, jer vjera onih koji će poći za Isusom svojim putom ovisit će i o njihovu svjedočanstvu. I ma koliko bilo zahtjevno, valja znati da nema puta do Oca bez napora, premda ga nam je Krist svojim utjelovljenjem olakšao, kao što ga je olakšao kad nam je dao Crkvu da bude zajednica vjere i vjernika. Pa i kad za sebe kaže da je Put, nije nas time htio poštedjeti napora. Naprotiv, Isus je zahtjevan Put za one koji se obraćaju od svojih grijeha, ali je zato pouzdani put oprosta. On je Put kojim mogu hoditi oni koji su čista srca i čiste oči duha da bi mogli Boga gledati. On je Put za one koji se na tom putu žele opravdati po daru vjere, a ne opravdavati svoju pravednost ne praveći nikakav duhovni napor.

Pozivajući nas da vjerujemo u njega, Isus pred nas stavlja zadaću da više molimo i meditiramo njegovu božansku prisutnost. Jaču vjeru stječemo provodeći više vremena na koljenima, a manje u zemaljskoj ispraznosti. Tako ćemo lakše pobijediti sebe i sve kušnje nevjere i lakovjernosti, čime će naš duh postati postojan i učvrstiti će se u Isusu. On nas poziva na napor, jer s naporom dolazi pomak na putu, jer vjera se ne događa sama od sebe, već iziskuje angažman duha na putu prema Bogu. Budimo stoga aktivni u traženju i duhovnome hodu. Tražimo Isusa i nastojmo vjerovati ne samo u mjeri dometa vlastitoga razuma, već u mjeri objave kojom nam se on otkriva i daruje u svojoj Crkvi. Vjerujmo više njemu, a manje sebi, radije njemu nego sebi, pa ćemo tako biti na pravome Putu kojim se dolazi u Očev dom u vječne stanove koje nam je Gospodin pripravio.