Trideset i druga nedjelja kroz godinu

Prvo čitanje (1Kr 17, 10-16)

Čitanje Prve knjige o Kraljevima

U one dane: Ustade Ilija prorok i krenu u Sarfatu. Kad je stigao do gradskih vrata, neka je udovica onuda skupljala drva; on je zazove i reče: »Donesi mi malo vode u vrču da pijem!« Kad je pošla da donese, on viknu za njom i reče joj: »Donesi mi i malo kruha u ruci!« Ona odgovori: »Živoga mi Gospodina, Boga tvoga, ja nemam pečena kruha, nemam do pregršti brašna u ćupu i malo ulja u vrču. I evo kupim drva, pa ću otići i ono pripremiti sebi i svome sinu da pojedemo i umremo.« Ali joj Ilija reče: »Ništa se ne boj. Idi i uradi kako si rekla; samo najprije umijesi meni kolačić, pa mi donesi; a onda zgotovi za sebe i za svoga sina. Jer ovako govori Gospodin, Bog Izraelov: ’U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Gospodin ne pusti da kiša padne na zemlju.’«
Ode ona i učini kako je rekao Ilija; i za mnoge dane imadoše jela, ona, on i njen sin. Brašno se iz ćupa nije potrošilo i u vrču nije nestalo ulja, po riječi koju je Gospodin rekao preko svoga sluge Ilije.
Riječ Gospodnja

Otpjevni psalam (Ps 146, 6c-10)

Pripjev: Hvali, dušo moja, Gospodina!

On ostaje vjeran dovijeka,
potlačenima vraća pravicu,
a gladnima kruha daje.

Gospodin oslobađa sužnje,
Gospodin slijepcima oči otvara.
Gospodin uspravlja prignute,
Gospodin ljubi pravedne.

Gospodin štiti pridošlice,
sirote i udovice podupire,
a grešnicima mrsi putove.
Gospodin će kraljevati dovijeka,
tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.

Drugo čitanje (Heb 9, 24-28)

Čitanje Poslanice Hebrejima

Krist doista ne uđe u rukotvorenu svetinju, protulik one istinske, nego u samo nebo: da se sada pojavi pred licem Božjim za nas. Ne da mnogo puta prinosi samoga sebe kao što veliki svećenik svake godine ulazi u svetinju s tuđom krvlju; inače bi bilo trebalo da trpi mnogo puta od postanka svijeta. No sada se pojavio, jednom na svršetku vjekova, da grijeh dokine žrtvom svojom.
I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud, tako i Krist: jednom se prinese da grijehe mnogih ponese, a drugi će se put – bez obzira na grijeh – ukazati onima koji ga iščekuju sebi na spasenje.
Riječ Gospodnja

Evanđelje (Mk 12, 38-44)

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj:
»Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!«
Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.«
Riječ Gospodnja

Razmišljanje uz Evanđelje (dr. Ivan Bodrožić)

U današnjem evanđeoskom odlomku vidimo kako Isus iznosi zaključke o socijalnom stanju u društvu svoga vremena, te time svojim sunarodnjacima daje smjernice za budućnost. U tom duhu upućuje svoje učenike i narod čega se trebaju čuvati, a prema čemu bi trebali kao takvi težiti. Razvidno je iz evanđeoskog događaja i Isusove pouke da je ključ od kojeg polazi Gospodin u osobama, a ne u novcu. Prema Isusu budućnost naroda nije u ljudskom ugledu i častima koje uživaju pismoznanci, pa niti u ulaganjima i novcu kojim raspolažu bogataši, nego prije svega u tihim i skromnim, odgojenim i samozatajnim osobama poput siromašne udovice koji daju život, a ne samo viškove za dobro drugih. Stoga, samo onaj tko je pun pobožnosti i poštovanja prema Bogu i njegovu daru nama, može dati svoj obol od kojeg žive drugi ljudi.

Bogataši onoga doba su držali da količina novca osigurava dobrobit i budućnost izraelskog naroda, pa čak vjere i Hrama. Bili su uvjereni da oni novcem hrane, podržavaju i ispovijedaju vjeru, a u biti njihovo nastojanje se svodilo na pokušaj da novcem kupe svetinju, to jest da preko novca darovana za Hram steknu ugled. Tako vidimo da nisu darivali, nego dvolično davali kako bi došli do boljih položaja i većeg ugleda. Darivali su da bi im se iskazivale počasti dok šeću u dugim haljinama, da bi ih se pozdravljalo po trgovima, kako bi imali prva mjesta u sinagogama, gozbama i javnim skupovima. I bili su samouvjereni jer su znali kako onda na račun sirotinje namiriti sebe, to jest kako će nadoknaditi ono što su dali za javne poslove ili opće dobro. Takvi daju u zajedničku blagajnu, ali samo da bi uzeli više, stvaraju o sebi lijepu sliku da prikriju zle namjere.

Ali Isus je znao da pravu dobrobit naroda jamče samo svete i izgrađene duše koje su spremne žrtvovati se za narod, poput siromašne udovice koja s istinskim uvjerenjem živi za vjeru i Hram, svjesna da samo iskrena i čvrsta vjera može biti temelj buduće dobrobiti. Ako pojedinci nisu izgrađeni do mjere da znaju razborito upravljati onim što imaju, te ulagati u svoju duhovnu korist i zajedničku dobrobit, onda novca nikad neće biti dosta u nekom društvu. A i da ga bude uvijek više, nikad ne bi poslužio spasenju, nego bi dotičnome nanio veliku štetu. Ukoliko novac nije uložen s ispravnim ciljem i darovan čista srca, ako nije dan iz pobožnosti i sa željom da se uveća bogobojaznost, onda je samo balast koji ubrzava propast kako pojedinca tako i društva. Ako sredstva kojima se raspolaže, kako osobno, tako i u obitelji i društvu, nisu uložena sukladno vječnim i neprolaznim principima dobra, pravde, istine, ljubavi i milosrđa, onda je to novac koji kvari i uništava ljude. To znači da nam sad sjedne na račun ne znam koliko milijardi, bilo u gotovini bilo u raznim oblicima investicija, ako mi time ne bismo bili bliži Bogu, bilo bi nam uzalud. Ako bi nas novac koji stvaramo i posjedujemo odveo u razvrat i bezboštvo, te nas tako udaljio od pravih vrijednosti života, ako bi nam ga netko dao, ali uvjetujući nas da ga iskoristimo kako bismo Boga udaljili iz svoga života i života svoga naroda i društva, onda bi svaka lipa bila laž i obmana.

Vidimo stoga da se dobro pojedinca i naroda ne može zajamčiti količinom novca, jer novac kao takav ne jamči ni sreću ni dobrobit, ma koliko nam se to činilo. Istinska dobrobit se može zajamčiti odgojenim i čistim dušama koje prepoznaju istinske vrijednosti, te se za njih odgajaju i potiči druge svojim primjerom na takav odgoj. Jednostavna pobožnost siromašne udovice je najbolji primjer, jer je ona za dobrobit svoga naroda uložila cijelu sebe, a ne samo novac koji, uostalom, mnogi iskoriste sebi i svome narodu na propast jer se njime služe kako bi uvećavali osobnu taštinu i uskogrudni privatni interes. Štoviše, mnogi, tome smo svjedoci i u našem vremenu i društvu, umjesto u opće dobro, ulažu novac u zlo i nećudoredan život kojim se upropaštava duša i zaustavlja bilo života.

A samo ako imamo osoba sposobnih za samoprijegor, odricanje i žrtvu, poput udovice iz Evanđelja, onda možemo računati na budućnost. Ako će se među nama uvećavati bogoljubnost, ako će biti samozatajnih svetih osoba koje drže do vjere i pobožnosti, ako će biti onih koji će živjeti od krijeposti i za krijepost, koji će vrijednim smatrati ono što od Boga dolazi, onda će ovaj narod imati pretpostavku za bolju budućnost. Molimo da se to dogodi i danas.