Trideset i treća nedjelja kroz godinu
Prvo čitanje (Dn 12, 1-3)
Čitanje Knjige proroka Daniela
U ono će vrijeme ustati Mihael, knez veliki, koji štiti sinove tvog naroda. Bit će to vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi pa do toga vremena. U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti – svi koji se nađu zapisani u Knjizi. Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu: jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost. Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost.
Riječ Gospodnja
Otpjevni psalam (Ps 16, 5.8-11)
Pripjev: Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem.
Gospodin mi je baština i čaša:
ti u ruci držiš moju sudbinu.
Gospodin mi je svagda pred očima
jer mi je zdesna da ne posrnem.
Stog mi se raduje srce i kliče duša,
pa i tijelo mi spokojno počiva.
Jer mi nećeš ostavit dušu u podzemlju
ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.
Pokazat ćeš mi stazu života,
puninu radosti lica svoga,
sebi zdesna blaženstvo vječno.
Drugo čitanje (Heb 10, 11-14.18)
Čitanje Poslanice Hebrejima
Svaki je svećenik dan za danom u bogoslužju te učestalo prinosi iste žrtve, koje nikako ne mogu odnijeti grijehâ. A Krist, pošto je prinio jednu jedincatu žrtvu za grijehe, zauvijek sjede zdesna Bogu čekajući otad dok se neprijatelji ne podlože za podnožje nogama njegovim. Jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši posvećene.
A gdje su grijesi oprošteni, nema više prinosa za njih.
Riječ Gospodnja
Evanđelje (Mk 13, 24-32)
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati.
Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.
A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima! Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti. A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.« Riječ Gospodnja
Razmišljanje uz Evanđelje (dr. Ivan Bodrožić)
Danas smo čuli jedno dosta zbunjujuće Evanđelje (Mk 13, 24-32) i Isusove riječi kojima nagoviješta buduće katastrofe čovječanstva. Kao da i nas prođe jeza i strah slušajući sve te riječi o pomrčini sunca i mjeseca, te o padanju zvijezda s neba u trenutku kad se pojavi Sin Čovječji u svojoj moći i slavi. No uslijed toga svega ostavlja vrlo jasnu i upečatljivu poruku o tome što u tim trenutcima trebaju činiti oni koji u njega vjeruju. Ipak, nama se dogodi da baš i ne znamo iščitati tu poruku koja se tiče života svakoga od nas, a usmjerimo se prema sporednim sadržajima koji tek naizgled izgledaju važni, pa čak i središnji u Isusovu govoru.
Često je naš pogled usmjeren na društvenu zbilju, uslijed čega pozorno promatramo i uredno kritiziramo i komentiramo sve događaje i pojave našega svijeta i vremena. Shodno tome dajemo svoja tumačenja događaja, kao i prognoze svega što bi se moglo dogoditi. Uporno upiremo pogled prema našoj zemaljskoj budućnosti, ponekad u strahu od onoga što bi se moglo dogoditi. Na žalost prerijetko upiremo pogled i u svoju sadašnju vjernost Gospodinu. Skloni smo biti katastrofični i apokaliptični, no iz toga sporo izvlačimo zaključke za same sebe i svoj život, a pogotovo ne odmah. Često i odgađamo odluke jer ne uviđamo važnost da reagiramo odmah, žurno i neopozivo.
Upravo to je ono na što je Isus htio skrenuti pozornost dok je naviještao kraljevstvo Božje na zemlji, što je očito i iz današnjeg evanđeoskog odlomka. Isus je uvijek skretao pozornost na naš osobni život u sadašnjem trenutku. A kad se pojave poteškoće, krivce najčešće tražimo u vodećim garniturama, u oholim političarima i neodgovornim gospodarstvenicima, lijevim ili desnim zavjerenicima, i tako redom. Najvažnije u svemu da pogled okrećemo drugamo i da odgovornost odvraćamo od sebe. Zaboravljamo da imamo samo jedan život, te da nam istinska budućnost ovisi o tome koliko smo mi sami Bogu bili vjerni. A to ne ovisi o društvu u kojem smo živjeli, niti o garniturama koje su vodile društvo. Jer za naš slab duhovni i loš ćudoredni život ne mogu biti krivi drugi, jer oni nemaju moć odvojiti nas od Boga i od života vječnoga ako mi u to iskreno vjerujemo i oko toga se trudimo.
Samo tako ocjelovljeni vjernik može svjedočiti Isusa. Samo takav može znati što Isus hoće od njega, te također kako spasiti sebe i svoj život. Takav može prepoznavati znakove Božje prisutnosti i učiti se od smokve i njezina lišća u prispodobi, kako kaže Isus. Skretanjem naglaska na promatranje društva i njegovih problema samo je pokušaj bijega, i to ne tako vješt. Bježimo od sebe i svoga života, od svoje duhovne odgovornosti i rasta u Bogu, te se radije usredotočujemo na društvo umjesto da se usredotočujemo na vjernost Bogu. Umjesto da tražimo krivca u sebi, mi tražimo krivca u drugima. Što nije, uostalom, ni tako teško, jer oko nas bez problema možemo pronaći hrpu krivaca za sve probleme i za cjelokupno stanje u društvu. Umjesto da radimo na sebi i svome duhovnome rastu u Gospodinu, lakše nam je vrtjeti se u krug oko drugih ljudi i društvenih problema koje i tako ne možemo riješiti. Tako je lakše tražiti krivce i skretati na drugi trag, umjesto da rješavamo sebe i svoj život, umjesto da sebe obogaćujemo Bogom i tako svjedočimo ozbiljnošću i dobrotom njegovu blizinu u našem životu.
No ove nas Isusove riječi potiču da se učimo od smokve i njezina lišća, jer kao što ona zna prepoznati ljeto, da tako i mi prepoznamo njegovu prisutnost među nama. Nijedan naraštaj neće proći, a da se neće ispuniti njegove riječi, to jest da dotični naraštaj neće stati pred njegovo lice. Samo je pitanje hoće li pojedinci u tom naraštaju prepoznati njegovu blizinu, to jest hoće li prepoznati njegove riječi kao neponovljive i neupitne. A od toga nema ništa važnije ni za život pojedinca ni za život društva. Zato bez obzira što se sve ima dogoditi u našem naraštaju u svijetu, najbitnije od svega je držati se njegove neprolazne riječi koja svakome onome koji je prima podaruje isti dar neprolaznosti. Bit života stoga i nije usredotočiti se na svemirske i svjetske događaja, već na osobu Isusa Krista, kojega sve ima navijestiti i za čiji nas dolazak sve priprema. Ražarimo svoju vjeru u Kristovu prisutnost među nama, jer ćemo samo tako biti spremni za njegov drugi dolazak, što je najvažniji cilj našega života.