O značenju svetkovine Duhova

Duhovi su posljednja nedjelja u uskrsnom vremenu, a na taj dan se na poseban način spominjemo silaska Duha Svetoga na apostole okupljene s Marijom u dvorani Posljednje večere na točno pedeseti dan nakon uskrsnuća Kristova (Dj 2,1-4). Zbog toga Duhovi nose i ime Pedesetnica (grč. pentēkosté hēméra = pedeseti dan), a taj se naziv sačuvao i u modernim jezicima kao npr. u engleskom Pentecost, njemačkom Pentekoste, talijanskom Pentecoste itd. Da bismo razumjeli Duhove kao blagdan i zbog čega se slave baš pedesti dan nakon Uskrsa potrebno je na trenutak proučiti naše drevne korijene u hebrejskoj tradiciji. Pasha je blagdan kojim se Izabrani narod spominje noći u kojoj je Gospodin prošao među Egipćanima ubivši sve prvorođence, a sačuvao Izraelce koji su poškropili krvlju žrtvene životnje ulazna vrata svojih kuća i na taj način obilježili svoju pripadnost Gospodinu. U Starome Zavjetu nalazimo Božju zapovijed da svake godine narod ima obvezu obredno kroz pashalnu žrtvu spomenuti se ovog čudesnog događaja i izlaska iz egipatskog ropstva (Izl 12,24-27). Pedeseti dan nakon blagdana Pashe Židovi su se spominjali sklopljenog Saveza s Bogom na brdu Sinaj i primanja deset zapovijedi u pločama Zakona. Iako je od izlaska iz Egipta do sklapanja Zakona u stvarnosti prošlo puno više od pedeset dana, u hebrejskom kalendaru ono je poprimilo simbolično značenje (7×7 + 1 dan blagdana) i ustalilo se na pedesti dan nakon blagdana Pashe. Razlog tome je vezanost drevnog hebrejskog naroda za ritam žetvi i agrarnog načina života u kojem je suživot s prirodom bio puno izraženiji i skladniji.

Kristov dolazak na svijet kao čovjeka za kršćane je promijenio iz korijena ove hebrejske blagdane i dao im nova i dovršena značenja. Na blagdan Pashe kršćani se više ne spominju prijelaza Izabranog naroda iz ropstva u slobodu, nego Kristova prijelaza iz smrti u život. Starozavjetni događaj s Isusom poprima potpuno novo i univerzalno značenje: Kristova smrt oslobodila je cijelo čovječanstvo od ropostva i darovala mu novu slobodu i novi život. Na blagdan Pedesetnice kršćani se više ne spominju staroga Saveza ili Zavjeta s Gospodinom na brdu Sinaj, nego novog Saveza s Kristom silaskom Duha Svetoga. Stari blagdan dobiva potpuno novo značenje i Novi zakon od sada nije upisan u kamene ploče jer one više nisu potrebne, nego je silaskom Duha Svetoga taj Zakon upisan u srca ljudi. Zanimljivo je vidjeti duboku simboliku i povezanost dva Saveza, u prvome se čovjek penje na brdo i sklapa Savez s nedostupnim Bogom, a u Novome je Bog onaj koji silazi po Duhu Svetomu u srce svih ljudi. Upravo je to velika novost koju Krist donosi, a uloga je Duha Svetoga kao treće Božanske osobe od temeljne važnosti te je Crkva od svojih početaka novim značenjem drevne hebrejske Pedesetnice htjela staviti naglasak upravo na Duha Svetoga, glavnog pokretača Novog Saveza. Zbog toga i hrvatski naziv ovog blagdana Duhovi stavlja naglasak na tu «pneumatološku» (grč. pneũma = duh) dimenziju cijelog uskrsnog vremena.

O Duhu Svetomu nam već govore starozavjetni spisi, iako inspirirani drevni autori donose različita imena i načine na koji Duh djeluje. Ako uzmemo u ruke Sveto Pismo i prolistamo knjige Staroga Zavjeta, možemo naći mnogo primjera. Već na prvoj stranici u izvještaju stvaranja svijeta i čovjeka, dok je Zemlja bila pusta praznina ispunjena tek bezdanom, duh Božji lebdio je nad vodama (Post 1,2). Duh je uvijek ispunjao one koji su bili presudni za povijest Izabranog naroda: Josip je bio pun duha Božjega kad je tumačio faraonove snove (Post 41,38), sedamdeset starješina je bilo ispunjeno duhom da pomognu Mojsiju nositi teret naroda (Br 11,25), Jošua je bio pun duha kada je bio izabran za vođu zajednice (Br 27,18), duh Gospodnji bio je nad Samsonom i dao mu nevjerojatnu snagu (Suci 15,14), duh Božji bio je i nad kraljevima Šaulom i Davidom (1 Sam 10,10; 1 Sam 16,13) i mnoštvo drugih primjera. Drevni proroci navjestili su punu manifestaciju Duha Svetoga s Kristovim dolaskom (Iz 11,2-5; Iz 42,1). U Novom Zavjetu Duh Sveti se manifestira kao glavna pokretačka snaga u Božjem djelu otkupljenja Kristovim rođenjem, smrću i uskrsnućem na Zemlji. Po Duhu Svetom Blažena Djevica Marija je začela Krista, Ivan Krstitelj navješćuje novog Mesiju koji će krstiti ne samo vodom, nego i Duhom Svetim, a Isus povjerava apostolima misiju da navješćuju Evanđelje krsteći u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga (Mt 28,19).

Silazak Duha Svetoga na apostole poslije Kristova uzašašća manifestira na poseban način početak Crkve i neki smatraju da na blagdan Duhova treba slaviti i rođendan Crkve kao institucije. Na blagdan Duhova se Crkva manifestira i počinje njezino javno i misijsko djelovanje, ali njene početke treba tražiti puno ranije, točnije već na križu Isusa Krista. Nakon smrti Isusa jedan od vojnika Isusu je probio bok kopljem i odmah je potekla krv i voda (Iv 19,34). Mnogi stari crkveni oci u vjeri vidjeli su u Kristovom boku pravi početak Crkve, koji se manifestirao javno silaskom Duha Svetoga na apostole pedesetak dana kasnije. Upravo su voda, krv i Duh temelj novosti života u Kristu. Voda je glavni element u prirodi, ona pročišćava, oživljava, krijepi i samo onaj tko se rodi od vode i Duha Svetoga u krštenju može ući u Kraljestvo nebesko (Iv 3,5), a preko Kristove krvi zadobili smo otkupljenje i oproštenje grijeha. Blagdanom Duhova spominjemo se silaska Duha Svetoga na apostole, ali i djelovanja Duha u Crkvi i našim srcima kao što piše i sv. Pavao: «Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetomu koji prebiva u nama» (Rm 5,5). Duh Sveti silazi, ispunja naša srca i sklapa Savez u samome čovjeku, Bog je onaj koji traži prvi čovjeka i daje nam svoju ljubav u srcima po Duhu Svetomu. Duh šalje mnoge darove koji se manifestiraju na različite načine i svi jednako doprinose da Crkva bude jedno tijelo okupljeno oko glave Krista i jedan je Duh koji krijepi vodom života Crkvu iznutra. Pred tako velikim darom svaka kršćanska zajednica zahvaljuje i moli Gospodina da uvijek šalje svoga Duha i tako je krijepi i osnažuje.

vlč. Milan Dančuo