Projekt crkve Krista Kralja

Crkva Krista Kralja u Zagrebu Ivana Meštrovića

Osim svoga bogatog i dobro poznatog skulptorskog i arhitektonskog opusa, Ivan Meštrović zadužio nas je i dvama manje poznatim i nepubliciranim projektima za crkvu Krista Kralja u zagrebačkom naselju Trnje, koja nije izgrađena. Meštrovićevi projekti za crkvu u Trnju vrijedni su analize jer su inspirirali nekoliko budućih arhitektonskih projekata za tu lokaciju, sve do posljednjeg iz 2008. godine.

Predio Trnje bilo je zagrebačko gradsko predgrađe koje nije imalo svoju crkvu i koje je pripadalo župi sv. Marka na Gornjem gradu. Nakon Prvoga svjetskog rata dolazi do naglog povećanja broja stanovnika Zagreba, a time i župe sv. Marka. Župnik Župe sv. Marka Svetozar Rittig izvještava o tome Nadbiskupski duhovni stol 21. svibnja 1920. godine. Iz ovih okolnosti proizašla je potreba za novim liturgijskim građevinama. Kipar Ivan Meštrović već 1922. godine predlaže prvi nacrt za izgradnju crkve u Trnju. Ubrzo nakon toga, 1923. godine osniva se Odbor za gradnju jubilarne spomen crkve kralja Tomislava koji će 1927. godine biti preimenovan u Društvo za gradnju crkve na Trnju.

Budući da je područje Trnja zbog neregulirane rijeke Save bilo izloženo čestim poplavama i da za nj nije postojao izrađen urbanistički plan, gradnja crkve dugo se odgađala. Na temelju odluke skupštine Gradskoga zastupstva od 13. veljače 1928. godine osnovan je poseban Odbor za pripremu Generalnoga regulacionog plana grada Zagreba. Ovaj će se plan izrađivati od 1931. do 1938. godine.

Drugi projekt za crkvu Krista Kralja u Trnju izradio je kipar Ivan Meštrović 1936. godine. Iz projekta se vidi da je Meštrović bio upoznat s prijedlogom novoga Generalnoga regulacionog plana grada Zagreba jer je drugi projekt oblikovan prema propozicijama novog urbanističkog plana koji je tada bio u izradi, ali još nije bio donesen. Novi Generalni regulacioni plan grada Zagreba usvojen je 1938. godine na sjednici Gradskog poglavarstva u Zagrebu, a odobren od Ministarstva građenja u Beogradu i Banske vlasti Banovine Hrvatske 27. travnja 1940. godine.

Ova dva projekta za crkvu u Trnju prilično su nepoznati stručnoj javnosti jer nigdje nisu cjelovito obrađeni niti je znanstveno istraženo njihovo nastajanje u kontekstu Generalnoga regulacionog plana grada Zagreba iz 1938. godine, a to će se pokušati ovim člankom. Nadalje, budući da je po Meštrovićevu projektu iz 1936. godine izgrađena samo kripta koja je poslije adaptirana u liturgijski prostor, nakon čega je gradnja stala, ovim će se člankom analizirati i svi ostali izrađeni projekti za crkvu u Trnju inspirirani Meštrovićevim projektom, a koji su nastajali iz potrebe završavanja crkve, sve do posljednjeg arhitektonsko-urbanistièkog natječaja iz 2008. godine.

Prvi Meštrovićev projekt iz 1922. godine

Prvi Meštrovićev projekt za crkvu Krista Kralja u Trnju potječe iz 1922. godine. Ova je crkva jedan od prvih Meštrovićevih arhitektonskih radova. Taj projekt spominje A. Žlebečić u svojoj knjizi Krist Kralj u Trnju. Skromna dokumentacija, koja se sastoji od perspektivnih skica unutrašnjeg i vanjskog prostora, čuva se i u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu.  Za potrebe ovoga članka u Muzeju Ivana Meštrovića – Atelijeru Meštrović u Zagrebu, pronađeno je, dosad neobjavljeno, kompletno idejno arhitektonsko rješenje u Fondu arhitektonskih nacrta Ivana Meštrovića. Nacrti nisu datirani niti sadrže potpis. Prema Zapisniku Galerije grada Zagreba, koji je sastavljen 31. siječnja 1980. godine i koji sadrži determinaciju autora arhitektonskih projekata što se nalaze u Muzeju Ivana Meštrovića – Atelijeru Meštrović u Zagrebu, projekte za crkvu Krista Kralja u Trnju – nastale prema idejnom rješenju Ivana Meštrovića – potpisuje Harold Bilinić. Bilinić je uz Lavoslava Horvata razrađivao Meštrovićeva idejna rješenja u tehničke elaborate. Projekt iz 1922. godine oblikovno podsjeća na Horvatov projekt crkve Gospe od Zdravlja u Splitu iz 1936. godine, ali prema Zapisniku njegov je autor Bilinić. To potvrđuje i S. Piplović koji donosi podatke o Sporazumu o građenju sklopljenom u srpnju 1924. godine, u kojem je „utanačeno da će Bilinić prema Meštrovićevim uputama i na osnovi predloženog projekta, izrađivati detaljne nacrte za vrijeme dok on bude odsutan u Americi”.

Dvadesetih godina 20. stoljeća u Zagrebu su gotovo sve postojeće liturgijske građevine pripadale
povijesnim stilovima i historicizmu. U projektiranju crkava još su uvijek bile na snazi smjernice Tridentskoga koncila iako su one doživljavale svoje nove interpretacije.

Meštrovićevo školovanje u Beču i kretanje u krugu secesionista utjecalo je na njegovo shvaćanje sakralne arhitekture. U traženju novog izričaja za liturgijsko-sakralni prostor Meštrović je prvim projektom pokušao svoju zamisao interpretirati novim arhitektonskim izričajem, posežući za arhetipskim klasičnim tipom pravokutnoga peristilnog hrama s deset slobodnih stupova pravokutnog tlocrta na kraćem pročelju i polustupovima pravokutnog tlocrta na bočnim pročeljima.

Crkvu longitudinalnoga, pravokutnog tlocrta Meštrović postavlja na postament od tri stube. Zvonik odvaja od korpusa crkve i smješta ga u zadnji plan arhitektonske kompozicije. Ulaz u liturgijsku građevinu graduiran je putem trijema i ulaznog narteksa. Glavni ulaz smješta u osi svetišta. Prostor crkve čine tri lađe odvojene kolonadama stupova. Središnja je lađa dvostruko šira od bočnih lađa. Snažno usmjerenje prema oltarnom prostoru postiže visinom naglašenim središnjim brodom ritmiziranim kolonadom stupova. Oltarni prostor Meštrović smješta u apsidu pravokutnog tlocrta u širini i visini središnje lađe. Na krajevima bočnih lađa nalaze se utilitarni prostori sakristije, u koje se pristupa iz oltarnog prostora.

U duhu moderne estetike – koja prekida s prošlošću i traži jezik arhitekture novoga doba – crpeći duh povijesnih stilova te puritanski odbacujući dekoraciju i ornament, Meštrović ovim projektom uvodi novo shvaćanje tradicijske liturgijske arhitekture. Crkvu izvana Meštrović potpuno pročišćuje od dekorativnih elemenata, dok se u unutrašnjem prostoru u prvim skicama čitaju stupovi s tipičnim reljefima anđela, prema skici koja se čuva u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu, a u kasnijim Bilinićevim perspektivnim prikazima i unutrašnji prostor gubi dekoracijske elemente.

Podredivši plastiku, koja je, s obzirom na kiparsku vokaciju, bila osnovni Meštrovićev izražajni medij, arhitektoničnosti prostora obojenog klasičnim monumentalizmom, Meštrović svojim pristupom u ovom projektu započinje put kojim će se arhitektura pročišćavati i stvarati nove misaone odnose iz tradicionalnih predložaka, sve dok ne zadobije potpuno jasan vokabular moderne. Posezanje za  arhetipskom formom hrama i čistim, platoničkim pravokutnim tlocrtom – put je koji je u svome razvoju prošla svjetska arhitektura oslobađajući se prošlosti i zakoraćujući u 20. stoljeće, pri čemu se prisjećamo projekata Claudea Nicolasa Ledouxa i Etiennea Louisa Boulléea, koji u naporu da prekinu s prošlošću pozivaju: „krug, kvadrat, to su slova abecede koja arhitekti koriste u stvaranju najboljih djela”.

Ovaj projekt, s jedne strane, u platoničkoj čistoći forme i vokabulara te Kovačićev projekt
sv. Blaža, s druge strane, u hrabrom preispitivanju prostornih odnosa koje je zacrtao Tridentski koncil – predstavljaju početak modernog promišljanja liturgijske arhitekture u Zagrebu u 20. stoljeću, koje će dalje razvijati Denzler, Plečnik, Haberle, Požgaj i cijela plejada arhitekata koji su obilježili liturgijsku arhitekturu Zagreba 20. stoljeća. Ovaj projekt nije realiziran, iako je reinterpretiran u crkvi Gospe od Zdravlja Lavoslava Horvata u Splitu.

Drugi projekt Ivana Meštrovića iz 1936. godine

Meštrovićev drugi projekt datira iz 1936. godine. Projekt koji se ovdje prvi put u cijelosti donosi čuva se u Državnom arhivu u Zagrebu u Opatičkoj ulici. Tehnički elaborat ovoga projekta, koji je bio potreban za ishođenje građevinske dozvole, potpisuje arhitekt Lavoslav Horvat. Projekt je odobren
rješenjem Banske vlasti Banovine Hrvatske odjela za tehničke radove 3. listopada 1940.

Godine 1928. započele su pripreme za izradu Generalnoga regulacionog plana grada Zagreba
koji će se izrađivati od 1931. do 1938. godine. Budući da je prvi projekt crkve Ivana Meštrovića nastao 1922. godine, mnogo prije početka procesa donošenja Generalnoga regulacionog
plana grada Zagreba, nije ga bilo moguće prilagoditi novom urbanističkom planu. Stoga je bilo potrebno izraditi novo arhitektonsko-urbanističko rješenje crkve koje će biti prilagođeno smjernicama novoga plana.

Iako je novi urbanistički plan usvojen tek 1940. godine, 1936. godine, kada Meštrović radi novi projekt, plan je bio već konceptualno definiran. U Generalnomu regulacionom planu prostor Trnja obilježava pravilna, ortogonalna blokovska struktura sa snažnim prodorima predjela javne namjene, smještenih u potezima perivoja. Ovaj novooblikovani dio grada ne referira se na postojeće stanje, već postavlja potpuno novu urbanu matricu. Okosnicu plana čini snažna vertikalna perivojna os na kojoj su smješteni javni profani sadržaji kao nastavak niza Zrinskoga, Strossmayerova i Tomislavova trga južno od glavnoga kolodvora, te središnja snažna horizontalna os s liturgijskim građevinama. Na vertikalnoj su osi smještene javne građevine kojih funkcija nije precizno određena. Na horizontalnoj su osi smještene dvije rimokatoličke crkve (od kojih je jedna istočna crkva Krista Kralja u Trnju, a druga zapadna crkva sv. Terezije od djeteta Isusa), jedna pravoslavna i jedna grkokatolička crkva.

Meštrovićev drugi prijedlog za crkvu Krista Kralja integriran je u Regulacioni plan prema Meštrovićevu urbanističkom prijedlogu, po kojem je crkva predviđena usred crkvenoga dvorišta okruženog trijemom sa stupovima. Župni dvor, religiozni, kulturni i nacionalni centar, te samostan časnih sestara, trebali su biti smješteni uz rub parcele, formirajući unutarnje dvorište otvoreno sa zapadne strane prema Bosutskoj ulici. U dvorištu je bila smještena crkva s orijentacijom zapad-istok. Samostan dominikanki smješten na sjevernoj strani parcele izgrađen je 1938. godine, a cjelokupan rubni sklop građevina na istočnoj i južnoj strani nije izgrađen.

Premda je Meštrović bio informiran da će u urbanističkom planu na ovoj parceli biti predviđena
crkva, njegovo urbanističko rješenje, koje crkvu ne orijentira prema perivojnom potezu, nego prema sporednoj Bosutskoj ulici, upućuje na to da nije došlo do konstruktivne koordinacije Meštrovića i planera. Otvaranjem prema Bosutskoj ulici Meštrović je pokušao monumentalizirati svoju crkvu otvarajući vizuru s glavne pristupne prometnice gradu, pritom urbanistički umanjujući važnost snažnoga horizontalnog perivojnog poteza, koji je jedan od osnovnih oblikovnih elemenata ovoga plana. Osim toga, crkva je monumentalizirana i svojim mjerilom kojim ona dominira nad perimetralnim volumenima samostana. Za razliku od ove crkve, crkva sv. Terezije od djeteta Isusa, koja se nalazi na zapadnoj strani plana, u planu je orijentirana prema potezu perivoja
koji s pravoslavnom i grkokatoličkom crkvom čini oblikovnu cjelinu.

Za razliku od svoga prvog projekta za crkvu Krista Kralja iz 1922. godine, drugim projektom Meštrović poseže za centralnim tipom liturgijske građevine. Ovim opredjeljenjem Meštrović slijedi niz interpretacija liturgijskih građevina koristeći centralni tlocrtni tip, što su ga počeli: Karl Friedrich Schinkel crkvom sv. Nikole u Potsdamu u prvoj polovici 19. stoljeća, Otto Wagner crkvom u Soborsinu iz druge polovice 19. st. i crkvom Kirche am Steinhof u Beču iz 1907., a u našim krajevima arhitekt Josip Vancaš projektom crkve sv. Blaža u Zagrebu iz 1892. godine. Svi ovi projekti svjedoče neharmoniziranost tridentske liturgije s duhom novoga doba, arhitektonska preispitivanja longitudinalnih morfologija koje nalažu smjernice Tridentskoga koncila i navješćuju nova shvaćanja, kako na teološkom tako i na oblikovnom planu, koja će obilježiti cijelo 20. stoljeće.

Projekt crkve sv. Blaža arhitekta Viktora Kovačića iz 1911. godine (gradnja 1911.-1913.) i
projekt crkve Krista Kralja na Mirogoju Hermana Bolléa iz 1913. godine (gradnja 1927.-
1929.) jedini su realizirani projekti u Zagrebu u drugom i trećem desetljeću 20. stoljeća. Oba su projekta središnjeg tipa. Dok se Herman Bollé kao uvjereni historicist dosljedno drži historicističkih izražajnih sredstava, a centralnim tlocrtom navješćuje duh nove liturgije, Viktor Kovačić pokazuje jasno i individualno arhitektonsko izražavanje te na arhetipskom tipu gradi nove prostorne vrijednosti i pročišćuje historicistički izražajni vokabular, čime zacrtava put na kojem će se tridesetih godina formirati moderna arhitektura. „Prilazeći arhitekturi kao uvijek novom i zagonetnom umjetničkom potencijalu on odbacuje sve službene i nametnute kanone, radi i traži
isključivo u duhu i posebnosti arhitekture same; priznaje i nanovo uspostavlja samo one kanone koji su oduvijek imanentni prostornom stvaranju.”

Nakon svojih ostvarenih arhitektonsko-skulpturalnih djela, mauzoleja obitelji Račić u Cavtatu
(1920.-1922.), mauzoleja obitelji Meštrović u Otavicama (1930.), spomenika neznanom junaku na Avali (1934.), koji su arhitektonski projekti čiste simbolike i jednostavne funkcije, čime u njima dominira kiparski pristup, projektiranje crkve stavlja pred Meštrovića složenu arhitektonsku zadaću koju oblikuje zajedništvo liturgijskih odrednica i arhitektova kreativna imaginacija kojom suvremenim izričajem uprisutnjuje fenomen sakralnoga.

Svojim projektom iz 1936. godine Meštrović preuzima tip Bolléova Krista Kralja na Mirogoju
te je interpretira na Kovačićevu tragu razumijevanja arhitekture. Posezanje za tipom mirogojske kapele uopće ne čudi jer i mirogojska kapela i crkva u Trnju nose znak istog titulara – Krista Kralja. Stoga je Meštrović, zasigurno željevši ostvariti simboličku povezanost dviju crkava, pribjegao istom tipu crkve s ulaznim trijemom s timpanonom, središnjom kupolom i apsidom u kojoj se nalazi
svetište. Bollé se svojim projektom dosljedno drži historicističkoga oblikovnog repertoara, dok Meštrović centralni stereotomski volumen gradi na tragu moderne funkcionalne arhitektoničnosti, izvana se oslobađajući dekorativnih elemenata.

Dimenzije su crkve 48,66 x 24,70 m, a visina je građevine 33 m što simbolizira broj Isusovih
godina. Razinu ulaska u crkvu Meštrović izdiže s nekoliko stuba u odnosu na pristupni
trg. U suterenu formira prostor kripte (također Bolléov motiv). Ulazno pročelje rastvara kolonadom stupova stvarajući pretprostor trijema s timpanonom i graduirajući simboliku ulaska u sakralni prostor. Meštrovićev volumen grade geometrijska tijela stvarajući čistu arhitektonsku strukturu. Piramida kao krovište kupole, kocka kao središnji dio svetišta, kolonada kvadratičnih stupova, jednostavan nedekorirani trokutasti timpanon, a sve to prevedeno u izražajnu snagu bijeloga bračkog kamena od kojeg se crkva trebala izgraditi – znak je borbe za postizanjem suvremenog jezika koji u historicizmu nije mogao više naći svoju autentičnost i istinu.

U unutrašnjosti Meštrović je ipak skulptor. Iz tlocrta i presjeka čita se plastično, stereotomski
oblikovan unutrašnji prostor koji u drugoj fazi razrade projekta dobiva zenitalnu rasvjetu na kupoli, čime se pojačava plastičnost unutrašnjeg prostora. U nacrtima priloženim za ishođenje građevne dozvole vidljive su i naznake dekorativne plastike u unutrašnjosti na kupoli i na ugaonim stupovima središnjeg prostora s motivima anđela, što asocira na rješenje unutrašnjosti mauzoleja obitelji Račić u Cavtatu.

Meštrovićev osjećaj za plastično oblikovanje unutrašnjosti sakralnih prostora proizlazio je iz njegove primarno kiparske vokacije i senzibiliteta kojim je tako pristupao najuzvišenijim sakralnim temama. U ostalim svojim realiziranim projektima profanoga karaktera (Dom hrvatskih likovnih umjetnika iz 1938., obiteljska kuća na Mejama iz 1939. godine) Meštrović ostvaruje jedinstvo unutrašnjeg i vanjskog oblikovanja koje karakterizira inspiracija na povijesnim tipovima interpretirana pročišćenim volumenima, čime gradi konceptualno jasne prostore lišene skulpturalne dekoracije.

Nažalost, ni ovaj Meštrovićev projekt nije izveden iako je za nj izdana građevinska dozvola 1940. godine. Gradnja je počela 27. listopada 1940. godine kada je blagoslovljen temeljni kamen. Radove je izvodio ing. Stjepan Cernjak. No, nakon što je izgrađena kripta, gradnja crkve Krista Kralja stala je 1942. godine zbog rata, a poslije nije završena zbog novih političkih okolnosti u kojima je gradnja crkava bila otežana. Izgrađena je kripta 1970. godine pokrivena krovom i privremeno adaptirana
za potrebe bogoslužja. Godine 1982. uređeno je svetište i oltar u kripti po projektu Valdemara Balleya.

Reminiscencije na Meštrovićev projekt

Dvadesetak godina nakon početka izgradnje Meštrovićeva projekta, 1984. godine u vrijeme župnika vlč. Alojzija Žlebečića, ponovno se budi zamisao o dovršenju izgradnje crkve. U dopisu upućenom Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu 26. ožujka 1984. godine vlč. Žlebečić iznosi molbu da Nadbiskupski duhovni stol pomogne realizaciji ove ideje te da se zbog malih financijskih sredstava odustane od Meštrovićeve ideje izgradnje crkve od kamena i predlaže jeftiniju gradnju, ali inzistira da se kao hommage Meštroviću na kripti, koja je izgrađena po njegovu projektu, napravi nov, jeftiniji projekt kojim će se reinterpretirati Meštrovićev oblikovni pristup.

Kako je Drugim vatikanskim koncilom iz 1964. godine revidirana liturgija i zadane nove upute za projektiranje crkava jasno je formuliran novi program za formiranje liturgijskog prostora koji implicira nove arhitektonske prostorne odnose pa je to trebalo usuglasiti s Meštrovićevim projektom. Prema Drugom vatikanskom koncilu oltar se okreće prema narodu. Oltar više nije spomenik, nego dobiva značenje stola – žrtvenika. Oltar je vraćen u središte liturgijskog čina i postaje žarištem cijeloga liturgijskog prostora. Dolazi do povezivanja i blagog diferenciranja prostora svećenstva i puka, uvodi se ambon, svetohranište dobiva novu dispoziciju u prostoru (preporučuje se smještaj u samostalnoj kapelici). Pjevače, koji su u većem dijelu povijesti bili smješteni na koru, preporučuje se smjestiti u blizini oltara i naroda.

U duhu zadržavanja Meštrovićeva arhitektonskog oblikovanja, koje se pomiruje s novim liturgijskim zahtjevima, slijedit će izrada triju projektnih rješenja tijekom sljedećih nekoliko godina.

Prvo rješenje predložio je 1984. godine arhitekt Ivan Piteša. On je skromno pristupio rješavanju postavljenog zadatka. Valorizirajući vrijednost izgrađenoga dijela Meštrovićeva projekta, on kriptu pretvara u prostor svetišta – crkve. Iz idejnog rješenja nije vidljiva dispozicija liturgijskih elemenata. Bočne kružne kapele u prizemlju koje su prostorno povezane s kriptom arhitekt namjenjuje kapelici i sakristiji, što su funkcije koje se dispozicijski vežu za svetište, a kružnim tlocrtom naglašena je monumentalnost tih sadržaja. Tlocrtno postojeću kriptu arhitekt proširuje s istočne strane i u tome dijelu smješta dvorane za vjeronauk. Središnji dio kripte otvara po vertikali, formirajući galeriju – kor i nad njime nadograđuje kupolu koja izvana ima formu osmerostrane piramide. Ulaz u crkvu u razini je terena. Oblikovana su tri ulaza. Glavni je ulaz na zapadnoj strani, a bočni su ulazi na sjevernoj i južnoj strani. Na prvom katu, iznad zapadnog ulaza, arhitekt smješta dvoranu, a u istočnome dijelu župni stan. Na Meštrovićevu prostoru arhitekt gradi
liturgijski prostor nove kvalitete i vlastita arhitektonskog izričaja držeći se Meštrovićeva koncepta koji interpretira vlastitim jezikom.

Iako je Meštrović osmislio da volumen crkve završava četverostranom piramidom sa središnjim zenitalnim osvjetljenjem, arhitekt Piteša predlaže osmerostran piramidalni završetak kupole, koji od korpusa crkve odvaja prorez s prozorima. Glavno, zapadno ulazno pročelje rastvara stupovima kroz dvije etaže. Volumen prvoga kata u cijelosti otvara pravilnim ritmom niza prozora koji oblikovno korespondiraju prorezu prozora što osvjetljavaju kupolu.

Nakon neuspjelog pokušaja da se definira projekt kojim bi se završila gradnja crkve Krista Kralja, župnik vlč. Žlebečić 1986. godine angažira arhitekta Valdemara Balleya da dade svoj prijedlog za završetak crkve, budući da je arhitekt Balley već bio suočen s takvim zadatkom prilikom projektiranja crkve Majke Božje Lurdske u Vrbanićevoj ulici 1970. godine. Ovaj prijedlog župnik upućuje Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu 12. prosinca 1986. godine.

Arhitekt Valdemar Balley pretvara prostor Meštrovićeve kripte u utilitarni prostor dvorane. On ukida prostor Meštrovićeve apside u kripti i čitav istočni blok građevine namjenjuje stanovanju. Dvije prostorije kružnog tlocrta koje su Meštrovićevim projektom preko apside bile vezane za kriptu, arhitekt vezuje za novi ulazni prostor stambenog dijela. U jednoj od njih smješta kapelicu kardinala Šepera, a za drugu nije definirana funkcija.

Na postojećoj građevini arhitekt Balley nadograđuje novi liturgijski prostor, oblikovno redefinirajući Meštrovićev koncept. Za razliku od Meštrovića koji prostor iznad kripte u cijelosti
definira kao liturgijski prostor što ga u uzdužnom presjeku čini ulazni prostor s korom, središnji dio s kupolom i apsida sa svetištem, arhitekt Balley, kao što je bio slučaj i u projektu arhitekta Piteše, integrira funkciju liturgijskog prostora s ostalim funkcijama župnoga centra. Ulaz u svetište formiran je na zapadnoj strani. Ulaz je akcentuiran monumentalnim otvorom u zidnom platnu, iza kojeg je stubište kojim se pristupa na razinu liturgijskog prostora. Liturgijski je prostor, za razliku od Meštrovićeva plastičnog oblikovanja s nišama i apsidom, kvadratnog tlocrta, jednostavnog i čistog izričaja u duhu svoga vremena. U osi ulaza nalazi se prostor prezbiterija formiran po smjernicama Drugoga vatikanskog koncila. U njegovu je središtu oltar okrenut prema vjernicima, ambon se nalazi s desne strane oltara i blago je isturen prema prostoru vjernika. Svetohranište arhitekt ne smješta u odvojenu kapelu, nego ga formira kao samostojeći element s lijeve strane oltara. Lijevo od prostora prezbiterija arhitekt smješta krstionicu. Iznad ulaznog prostora u svetište formiran je prostor kora za pjevače, koji je u funkciji liturgijskog prostora. Ovakva dispozicija liturgijskih elemenata česta je u primjerima zagrebačke liturgijske arhitekture nakon Drugoga vatikanskog koncila. Na zapadnoj strani građevine, iznad ulaza u liturgijski prostor nalaze se vjeronaučne dvorane u koje se pristupa preko prostora kora. Na istočnoj strani građevine smještene su prostorije župnog stana s popratnim sadržajima, koje imaju odvojen ulaz s istočne strane.

Ovim projektom Meštrovićev pročišćeni klasicističko-monumentalistički pristup dobiva karakter duha novoga doba s ekspresivno oblikovanom četverostranom piramidalnom kupolom koja izrasta iz zidova svetišta i s trokutastim zabatima na tragu je modernoga ekspresionizma.

No, investitor je zbog financijskih razloga – po riječima župnika Žlebečića – odustao od ovog projekta, a u svibnju 1988. godine župnik Žlebečić upućuje novi projekt Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu. Ovaj projekt potpisuju autori arhitekti Florijan Škunca, Robert Šimetin i Josip Vidović. Ovo je treći u nizu projekata kojima se pokušava slijediti Meštrovićev koncept,
iako je ovaj projekt najudaljeniji od Meštrovićeva shvaćanja prostora. Stereotomski Meštrovićev
pristup zamjenjuje tektonični pristup oblikovanju, što je posebno vidljivo u interpretaciji ulaznoga dijela naglašenog trijemom s dvostrukim redom stupova. U unutrašnjosti se izmjenjuju i stereotomski i tektonični pristup oblikovanju.

Prostor Meštrovićeve kripte autori ovoga projekta pretvaraju u dvoranu uz koju smještaju,
na zapadnoj strani, utilitarne prostorije energetike i pomoćne vjeronaučne dvorane, a na istočnoj strani župni stan koji u Meštrovićevim kružnim prostorima kapelica dobiva funkciju blagovaonice i vježbaonice. Na prvom katu autori grade novi liturgijski prostor u koji se ulazi preko velikoga prozračnog ulaznog trijema s dvostrukim redom stupova s gredama. U ulaznom su pretprostoru smještene kapela i sakristija. Liturgijski je prostor tlocrtno kvadrat s apsidom u kojoj je formiran kružni prostor prezbiterija s proširenjima, izdignut od razine prostora vjernika trima stubama. U
središtu prezbiterija smješten je oltar, a u proširenim dijelovima nalaze se, desno svetohranište, a lijevo prostor za pjevače. U istočnom dijelu građevine, odvojeno od liturgijskog prostora, smješteni su kroz tri etaže župni stan, prostorije župnog ureda i pomoćna dvorana.

Meštrovićev koncept volumena, kojeg strukturu čini visok središnji korpus što završava četverostranom piramidom i niži bočni volumeni, ovim projektom zamjenjuje kompaktni
volumen s ravnim krovom sa središnjom četverostranom krovnom piramidom.

Nakon što je župnik vlč. Žlebečić sva tri projekta dao na uvid Nadbiskupskom duhovnom
stolu u Zagrebu, dopisom od 20. ožujka 1986. godine on dobiva odgovor da Nadbiskupski
duhovni stol prihvaća ideju da se konačno krene u ostvarenje završetka crkve Krista Kralja
pokušavajući zadržati ideju Meštrovićeva projekta.

No, zbog nedostatka financijskih sredstava nije došlo do realizacije ni ovoga projekta.

Reinterpretacija Meštrovićeva projekta u 21. stoljeću

Trinaest godina poslije, 2008. godine, odlučeno je da se za dovršenje crkve Krista Kralja u Trnju raspiše pozivni arhitektonski natječaj. Projektni zadatak ovoga natječaja bio je znatno ambiciozniji od svih prethodnih projekata. On je uključivao izgradnju crkve, pastoralnog centra kardinala Šepera i pastoralnog centra Ivana Pavla II. Komisiju su činili arhitekt prof. dr. sc. Velimir Neidhardt, dr.sc. Tomislav Premerl, Slavko Dakić, Duško Dropulić. Na natječaj su pristigla tri potpuna i jedan nepotpun rad, a prvonagrađeni rad potpisuju autori arhitekti Nemeth, Kelava i Petljak.

Ovim su projektom autori pokušali reinterpretirati ambicioznu Meštrovićevu urbanističku ideju iz tridesetih godina 20. stoljeća, po kojoj se trebao izgraditi čitav sklop građevina (tada se planirala izgradnja župnoga dvora, religioznog, kulturnog i nacionalnog centra te samostana časnih sestara), a u središtu kojega se trebala nalaziti crkva. Zahtjevi investitora i ovom su prilikom bili usmjereni na formalnu reinterpretaciju Meštrovićeva projekta pa je u tome smislu i dodijeljena prva nagrada.

Za razliku od prvonagrađenog rada, u kojem je ideja reinterpretacije doslovno provedena, jedan je natječajni rad (rad arhitekata Uchytil i Waldgoni) zadržao Meštrovićev koncept kao zamisao koja je temelj stvaranja suvremenih prostornih odnosa i suvremenoga izričajnog vokabulara liturgijske arhitekture. U ostalim je radovima čak i ideja zadržavanja simbolične memorije Meštrovićeva projekta negirana te se projektu pristupilo postavljanjem novoga koncepta koji se ne referira na zatečeno.

Rad arhitekata Uchytil i Waldgoni integrira prostor crkve i pastoralnih centara u jedinstven volumen unutar kojeg oblikovno diferencira liturgijski prostor od ostalih utilitarnih sadržaja. Prostor nad kriptom autori oslobađaju stvarajući zanimljiv vanjski pristup građevini, a prazninu-memoriju interpretiraju prodorom pejsaža.

Rad arhitekata Bacha i Sabolovića gradi nad postojećom kriptom nov liturgijski prostor, ne referirajući se na Meštrovićev projekt. Pastoralne centre autori smještaju u odvojeni volumen, a između volumena crkve i pastoralnog centra formiraju prostor trga koji je izdignut od pristupne razine i s kojega se pristupa i crkvi i pastoralnom centru.

Rad arhitekata Tomasa i Vukoje također se ne referira ni na Meštrovićev projekt ni na urbanu matricu, već vrlo ekspresivnim i radikalnim oblikovanjem nad postojećom kriptom stvara novi liturgijski prostor. Pastoralne centre autori djelomično ukapaju pod zemlju, a njihova prostorna dispozicija formira intimizirani crkveni trg akcentuiran vertikalom zvonika.

U izabranomu natječajnom radu arhitekata Nemeth, Kelava i Petljak kompoziciju cjelokupnog sklopa čine volumen crkve, tornja, pastoralnog centra kardinala Šepera, pastoralnog centra pape Ivana Pavla II. i postojeći samostan časnih sestara.

Nad prostorom kripte, koje je izvornost u cijelosti zadržana, autori grade novi liturgijski prostor zadržavajući Meštrovićev koncept ulaska s trijemom, liturgijskog prostora kvadratnog
tlocrta s piramidalnom kupolom, apsidom i dvama kružnim kapelama u koje autori smještaju sakristiju i kapelu svetohraništa. Svi dodatni sadržaji koji se u prethodnim projektima, od projekta arhitekta Piteše pa nadalje, nalaze unutar jedinstvenog volumena crkve, autori ovoga projekta smještaju u dvije nove građevine kojima se zatvara parcela i stvara unutarnje dvorište, pokušavajući na taj način očuvati Meštrovićevu urbanističku ideju.

Zaključak

Gotovo cijelo stoljeće nakon projekata Ivana Meštrovića iz 1922. i 1936. godine te niza
projekata koji su pokušali očuvati i reinterpretirati njegovu ideju ili se na nju referirati, 2008. godine odabrano je posljednje urbanističko arhitektonsko rješenje kojim bi se završila duga povijest izgradnje crkve Krista Kralja u Trnju. Meštrovićevo urbanističko rješenje nastalo je u kontekstu izrade novoga urbanistièkog plana za Zagreb tridesetih godina 20. stoljeća, u kontekstu liturgijskih promjena i traženja novoga arhitektonskog izričaja za liturgijske građevine u prvoj polovici 20. stoljeća. Kako Generalni regulacioni plan iz 1938. godine nije proveden, niti je proveden čitav niz planova koji su poslije rađeni za ovaj gradski predjel, Trnje je doživjelo neplanski
razvoj i iznjedrilo globalno nedefiniranu urbanističku strukturu markiranu ponekim javnim građevinama velikog mjerila.

U razdoblju od gotovo cijeloga stoljeća definirano je novo shvaćanje liturgije na Drugomu vatikanskom koncilu, a nove tehnologije i dosezi arhitektonskog izričaja postavili su pred arhitekte izazov projektiranja liturgijskih građevina novim vokabularom koji, objedinjavajući teološke koncepte, liturgijske odrednice i suvremeni izričaj, generira kvalitetna djela suvremene liturgijske
arhitekture.

Ovim se člankom otvara pitanje mogućnosti doslovne reinterpretacije Meštrovićeve ideje
gotovo sto godina poslije u novom vremenu i novozatečenoj urbanoj matrici, što su osnovni generatori impulsa urbanističko-arhitektonskog promišljanja.

Izvor: Z. Sokol Gojnik, I. Gojnik, “Crkva Krista Kralja u Zagrebu Ivana Meštrovića”,  u Prostor. Znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam 2 (40), 18 (2010), str. 306-321.