Svetkovina Svih svetih

Nastanak

Blagdan Svih svetih mučenika počeo se slaviti na kršćanskom Istoku prve nedjelje poslije Duhova, kako nam to svjedoči Ivan Zlatousti. U Edesi se ovaj blagdan slavio 13. svibnja, a u istočnoj Siriji u petak vazmene osmine.

U VI. st. u Rimu susrećemo sva tri datuma ovog istočnog blagdana, ali je ipak prevladao dan 13. svibnja. Papa Bonifacije IV. izabrao je upravo taj dan 609. godine da posveti Pantheon (poganski hram u čast Jupitera osvetnika) u kršćansku baziliku u čast Marije Djevice i svih svetih mučenika. Obljetnica posvete ove bazilike se počela u Rimu vrlo svečano slaviti uz veliko sudjelovanje puka.

Novi zamah kulta mučenika dao je papa Grgur III. koji je 741. u bazilici sv. Petra dao podići kapelicu posvećenu ne samo mučenicima, nego i svima svetima. Tu se svakodnevno održavala molitvena bdjenja. Stotinu godina kasnije (835.) papa Grgur IV. nalaže Ljudevitu Pobožnom da u svom carstvu odredi da se blagdan Svih svetih slavi 1. studenoga, kao i u Rimu. Nije nam točno poznat razlog pomicanja ovog blagdana s 13. svibnja na 1. studenoga. Prema jednom svjedočanstvu iz XII. st. Grgur IV. se na to odlučio zbog toga što je u proljetnom mjesecu svibnju vladala oskudica živežnim namirnicama (a pridolazili bi mnogi hodočasnici). Tako bi trebao biti izabran 1. studenoga, kada bi žetva i berba bili završeni.

Današnja svetkovina

Za nas će biti još zanimljivije promotriti razvoj teologije ovog blagdana sve do naših dana. U počecima je to bio spomen svih svetih mučenika, kasnije se dodaju i ostali sveti. Novi je misal iz staroga preuzeo samo zbornu molitvu, te još dalje razvija nauku o svetima. Darovna i popričesna molitva su uzete iz Pariškog misala iz XVIII. st. dok je predslovlje s osobitom pažnjom sastavljeno na osnovu Gal 4,26; Augustinovih Ispovijesti 10; saborskog dokumenta Lumen gentium 10 i Heb 12,22. Zborna i darovna molitva govore o zagovoru svih svetih, a popričesna ima eshatološki vid: kršćani su već ovdje na zemlji pozvani postići svetost u punini Božje ljubavi. Predslovlje donosi cjelovitu nauku. Evo njegovog središnjeg dijela:

Danas slavimo tvoj sveti Grad, svoju domovinu, nebeski Jeruzalem; ondje te zauvijek hvale preobraženi udovi Crkve, naša braća i sestre u slavi; onamo u vjeri i mi putujemo, ohrabreni njihovim zagovorom i primjerom.

Sveci su svi oni koji su dospjeli do nebeskog Jeruzalema, a on je cilj svih naših kršćana koji su već “sveti i izabrani”, određeni za vječnu slavu s Isusom Kristom. Preobraženi udovi Crkve su tek njezini proslavljeni članovi koji su životno povezani s članovima Crkve na zemlji.

Svi sveti je svetkovina cjelokupne Crkve. Slavimo sve one koji su po Kristovoj Crkvi dospjeli do nebeske slave, a koji su s nama povezani. Svjesni smo također da smo mi, koji smo po krštenju već postali “kraljevsko svećenstvo i dio svetoga naroda”, također pozvani u istu slavu s njima. Sigurno je da ova svetkovina liturgijski gledano najbolje uprisutnjuje i ostvaruje nauku o općinstvu svetih i nauku o općem pozivu na svetost. Vjerujemo također da osim spomena naših pokojnika i molitve za njih, ova svetkovina može biti prigoda da u vjernicima (i u nama) ojačamo eklezijalni duh. Biti kršćanin znači biti ud živog Tijela Crkve koja je sveta i čija se svetost posvema ostvaruje tek u Nebeskom kraljevstvu.

Na svetkovinu Svih svetih vjernici osjećaju duboku povezanost sa svojim pokojnicima (praktički se taj dan poistovjećuje s Dušnim danom). Čini nam se uputnim (a teološki i liturgijski ispravnim) toga dana naglašavati životnu povezanost nebeske i zemaljske Crkve, naglašavati eklezijalnost našeg kršćanskog života uopće, te stavljati pred oči naš opći poziv na svetost. A liturgija je upravo zato: da u zgodan čas i na pravi način dade vjernicima mogućnost da shvate i proživljavaju otajstva spasenja u Isusu Kristu.