Liturgijsko vrijeme kroz godinu

Liturgijska godina ima svoje zakonitosti, a srž njezina razdoblja sačinjavaju tri ciklusa, unutar kojih se slave dva najveća kršćanska otajstva – Kristovo utjelovljenje i njegovo uskrsnuće, a koja su prožeta svojevrsnim odasima koje nazivamo vrijeme kroz godinu.

Tako liturgijska godina započinje božićnim ciklusom, u kojemu je naglasak na spoznanju i zahvalnosti Bogu Ocu na daru Njegova Sina, koji po svom utjelovljenju postaje nama u svemu jednak, osim u grijehu. Taj božićni ciklus započinje prvom nedjeljom došašća, središte mu je Božić, a završava blagdanom Krštenja Gospodinova. Božiću tako prethode četiri nedjelje došašća, a na njega se nastavlja božićna osmina, kojoj je cilj još nas snažnije uvesti u tajnu Božje namisli da se spusti među nas ljude. U okviru božićnoga ciklusa, osim svetokovine Božića, valja spomenuti još četiri važna blagdana, a to su Sveta Bogorodica Marija, Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa, zatim Bogojavljenje ili Tri kralja, te Krštenje Gospodinovo, kao zadnji dan sadašnjega računanja božićnoga ciklusa.

Nakon Krštenja Gospodinova slijedi vrijeme kroz godinu, odnosno takvo liturgijsko vrijeme u kojemu uglavnom nema većih blagdana, nego se naglašava uobičajeni vjernički ritam i važnost svakodnevne molitve i svega onoga što pridonosi rastu u vjeri, duhovnosti i pobožnosti. U tom smislu nije to nipošto vrijeme nekakvog “vjerskog odmora”, nego naprotiv vrijeme kada smo pozvani biti ustrajni u svakodnevnom životu i poput Blažene Djevice Marije prebirati u srcu sve što smo čuli i doživjeli slaveći božićno otajstvo koje je liturgijski iza nas i pripremajući se na uskrsno otajstvo koje tek predstoji.

Taj dio vremena kroz godinu nije točno datumski određen, nego će ovisiti s jedne strane o nadnevku kada se slavilo Krštenje Gospodinovo (ono uvijek pada nedjeljom, i to u nedjelju nakon Bogojavljenja), a s druge strane o danu kada će se slaviti Uskrs (Uskrs se slavi također uvijek u nedjelju, i to onu koja pada nakon prvog proljetnoga punoga mjeseca). Nedjelje, kao nosiva liturgijska slavlja toga razdoblja, nosit će nazive Prva nedjelja kroz godinu, Druga nedjelja kroz godinu, Treća nedjelja kroz godinu itd., do Pete, Šeste, Sedme ili Osme, što će upravo ovisiti o tome koliko vremena predstoji do početka uskrsnoga ciklusa, tj. do Čiste srijede ili Pepelnice.

Do Drugoga vatikanskoga sabora navedeno vrijeme kroz godinu još je kraće trajalo, budući da je božićni ciklus bio produžen sve do blagdana Prikazanja Gospodinova u Hramu ili Svijećnice, koji se slavi 2. veljače. S obzirom na sadašnje skraćenje božićnoga ciklusa, može se uočiti kako je u ranijim vremenima to razdoblje uglavnom bilo rezervirano za blagoslove kuća i obitelji, te je u tom smislu predstavljalo jedan značajan pastoralni element kojemu se danas uvelike izmijenio smisao. Ipak, s druge strane, danas se uočava važnost i vrijednost odaha liturgijskoga vremena kroz godinu, koji sada jasnije razdjeljuje božićni i uskrsni ciklus te time ne dozvoljava da se jednostavno jedno otajstvo utopi u drugo i tako umanji uočljivost njihove međusobne i različitosti i povezanosti.

S obzirom, naime, da je to vrijeme kroz godinu vrijeme svojevrsnoga odaha i prebiranja otajstava koja su vremenski ostala iza, te svojevrsnoga zamaha i pripreme na uskrsno otajstvo, odnosno uranjanje u Kristovu muku, njegovu smrt i zahvalnost na daru uskrsnuća, razumljivo je da se ta svakodnevna uobičajena ljepota življenja vjere i naizvan pokazuje, a vidljiva je prije svega po zelenoj liturgijskoj boji i njezinoj simbolici.

Nakon tih nekoliko nedjelja kroz godinu, a koje čine tek prvi dio toga ciklusa, slijedit će uskrsni ciklus, koji započinje korizmom, točnije Čistom srijedom ili Pepelnicom, i traje četrdeset dana, a predstavlja pokorničku pripremu za sveta otajstva koja će se slaviti u Svetom Trodnevlju, s posebnim naglaskom na Vazmenom bdjenju i Uskrsu, te se nastavlja vazmenom osminom, kao povlaštenim vremenom produbljenja slavlja Kristova uskrsnuća, i zaokružuje se, nakon sedam vazmenih nedjelja, svetkovinom Duhova.

Nakon završetka uskrsnoga ciklusa ponovno će uslijediti vrijeme kroz godinu, koje će se naizvan opet obilježiti zelenom liturgijskom bojom, a nedjelje će se nastaviti nazivati po brojevima koji slijede, počevši od Devete (ili već kako ispadne s obzirom na pomične blagdane) do Trideset i treće nedjelje kroz godinu. Točnije, taj drugi dio liturgijskoga vremena kroz godinu završit će Trideset i četvrtom nedjeljom kroz godinu, koja se naziva Nedjelja Krista Kralja, kako bi se na takav način i liturgijski naznačilo da je Krist jedini naš Kralj, Kralj cijeloga svijeta i svega stvorenoga.

Važniji blagdani toga drugoga dijela, pouskrsnoga vremena kroz godinu su Presveto Trojstvo, Tijelovo, Preobraženje Gospodinovo, Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo, Uzvišenje svetoga Križa, Svi sveti, Dušni dan i drugi. Smisao drugoga dijela vremena kroz godinu također je zrenje u vjeri i prikupljanje duhovnih plodova, onih koji se sada nadahnjuju na proteklom uskrsnom i predstojećem božićnom ciklusu, imajući u vidu i važnost i značenje navedenih blagdana, napose poslanja i djelovanja Duha Svetoga, pa je stoga i razumljivo što će neki ovaj dio liturgijske godine kadšto nazivati i duhovski ciklus.

Ovdje valja napomenuti kako je u svakodnevnom govoru uobičajeno različite stupnjeve liturgijskih slavlja nazivati jednostavno blagdanima, no ukoliko se želi biti precizan, dobro je uočiti njihovu gradaciju. Tako možemo govoriti o svetkovinama, blagdanima, spomendanima i svagdanima. Svetkovine su najvažnija liturgijska slavlja, a to su Uskrs, Božić, Bogojavljenje, Duhovi, Presveto Trojstvo, Tijelovo, Srce Isusovo, Krist Kralj, Blagovijest, Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije, Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo, Svi sveti, Sveti Josip, Sveti Petar i Pavao, Sveti Ivan Krstitelj, zatim vlastite svetkovine, odnosno svetkovine zaštitnika mjesta, svetkovine posvete i godišnjice posvete crkve, te svetkovine naslovnika kojima je posvećena crkva.

Blagdani su Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa, Krštenje Gospodinovo, Prikazanje Gospodinovo u Hramu, Preobraženje Gospodinovo, blagdani Blažene Djevice Marije i drugih svetaca u liturgijskom kalendaru, te vlastiti blagdani, odnosno blagdani zaštitnika biskupije, nekog kraja ili cijeloga naroda.

Spomendani su ona slavlja koja su u liturgijskom kalendaru naznačena kao spomen, a najčešće se odnose na slavlje nekoga svetca, te ona liturgijska slavlja koja se odnose na vlastiti spomendan mjesne Crkve. Svagdani su pak obični dani u tjednu u kojima nema nikakvoga posebnoga spomena, ali u praksi može značiti kako se npr. u jednoj župi na naznačeni dan slavi spomendan nekoga svetca, a u drugoj je to, gdje takva tradicija nije uobičajena, riječ o svagdanu.

S obzirom na sve rečeno o liturgijskom vremenu kroz godinu, valja još jednom istaknuti kako to nije beznačajno razdoblje, niti razdoblje koje bi nas na bilo koji način nukalo na popuštanje u duhovnosti i pobožnosti, posebno ne eventualnim zanemarivanjem nedjeljne svete mise, nego je to vrijeme kada smo pozvani donositi posebne plodove nadahnjujući se kako na onim otajstvima koja smo ranije slavili, tako i na onima koja nam predstoje, a imajući u vidu skladnost cijele liturgijske godine i skladnost cjelokupnoga Božjega objavljivanja čovjeku. Drugim riječima, cijela nas liturgijska godina, pa tako i vrijeme kroz godinu, stalno nukaju na razvijanje zahvalnosti Bogu na svim darovima kojima nas obasiplje, tako da se svaki naš dan pretvori u neprestano klicanje: Slava Bogu na visini, a mir ljudima, miljenicima njegovim!

Mr. Snježana Majdandžić-Gladić