Božićna poruka župnika vlč. Ivana

Poštovani župljani!

Blagdan rođenja božanskog djeteta u betlehemskoj štalici najradosniji je dan vjere: rodio se Bog i čovjek, Spasitelj svijeta, pobjednik zla i smrti. Ime mu je Emanuel što znači S nama Bog. Bog je oduvijek želio biti s ljudima, kao da u svojoj božanskoj svemoći ne može bez čovjeka.

Jer je volio ljude, izabrao je Abrahama i od njega načinio sebi drag i voljen narod. Tražio je načina da mu se približi. Kad je pod Sinajem pokušao doći blizu, munje i potresi uplašiše narod te zamoliše Mojsija da odgodi očitovanje Božje prisutnosti. Mojsije je sam išao na razgovor. Htio je Boga vidjeti, ali nije mogao podnijeti njegova pogleda. »Ne može čovjek Boga vidjeti i na životu ostati.« Od tada je Bog govorio po prorocima (»više puta i na više načina«). Ljudima se to činilo daleko i nestvarno. Onda Bog sam odluči doći među njih, ali na način koji neće plašiti. Odlučio je doći u liku malog djeteta, da mu se mogu približiti, vidjeti ga i zagrliti bez ustručavanja i najjednostavniji ljudi.

Put i način Božja je zamisao: roditi se u štali, u jaslama na slami; javiti se najprije pastirima, jednostavnim i dobroćudnim ljudima. Tko bi tu imao razloga za strah? Pastiri su jednostavni ljudi koji istinski vjeruju.  Spremni su poći, pokloniti se i diviti, prihvatiti događaj bez sumnje i nevjerice. Oni su zapravo prvi svjedoci i blagovjesnici Isusova dolaska – Božje istine koja je njih prve razveselila.

Neki se učenjak potužio pustinjaku: »Osjetio sam u sebi zov vjere. Bio je tako ugodan i neodoljiv, da sam se odrekao učenih predavanja i počeo prelistavati katekizam. Pročitao sam cijelu biblioteku religioznih knjiga, od učenih teoloških rasprava do molitvenika, ali Boga nisam susreo. Kako je to moguće?« Pustinjak mu odgovori: »Dragi moj, Bog se ne susreće u knjigama, učenim raspravama, formulama vjere i molitve. Boga treba susresti cijelim životom, a ne samo golim razumom. Treba angažirati srce, ljubav, volju te ponizno i strpljivo slijediti uski put da bi se ušlo na mala vrata. Poniznima Bog daruje svoju milost.«

Možda su baš zato pastiri kao jednostavni ljudi mogli čuti glas s neba, poslušati ga, poći, diviti se i pokloniti djetetu Isusu. Učeni pismoznanci i farizeji bili su u to vrijeme u Jeruzalemu uz kraljevske palače: oni nisu mogli vjerovati da bi Bog izabrao tako sporedni put kroz nepoznati Betlehem, da bi se mogao roditi u štali. Bog uvijek svojom poniznošću iznenađuje ohole, a usrećuje  malene.

I danas, da bi se ušlo u veličanstvenu crkvu Isusova rođenja u Betlehemu, treba se sagnuti, jer su vrata jako niska. To ima simboličko značenje: tko hoće ući u mjesto gdje se rodio Spasitelj svijeta, mora se prignuti i to ne samo izvana tijelom, nego puno više duhom poniznim, skromnim i punim vjere počastiti, diviti se i darovati Emanuelu.

Božić je blagdan Božje ljubavi koja se utjelovila u Djetetu Isusu. Taj govor nije znanost i hladno umovanje, nego vjera, jednostavnost, skromnost i sposobnost divljenja. U ljubavi je onaj koji daje sebe. Takva ljubav usrećuje onoga tko daje i onoga koji prima. Takvom ljubavlju Bog ljubi. Zato ljubav Božja, izvana skromna, iznutra najviše usrećuje.

U Isusu je Bog darovao sebe svijetu. Ponizni i skromni prepoznaju tu ljubav, dolaze i ostaju u njoj. Pođi i ti diviti se, zagrliti i pokloniti  Emanuelu. Tu vam radost i takav Božić želim, molim i čestitam.

Neka je svima blagoslovljen Božić te mirom ispunjena 2020. godina!

                        vlč. Ivan Filipčić, župnik