Razmišljanje uz nedjeljnu Božju riječ
14. nedjelja kroz godinu
6. srpnja 2025.
Razmišljanje uz nedjeljna čitanja
Današnji evanđeoski odlomak govori nam o Isusovoj pastoralnoj strategiji koju je pokazao dok je svoje učenike slao da naviještaju radosnu vijest pripremajući put pred njegovim dolaskom. Učenici su trebali ići po dvojica u svaki grad i svako mjesto kamo je on kanio doći. To znači da je on morao najprije dobro snimiti stanje na terenu, okupiti njih, pripremiti ih za poslanje, dobro ih rasporediti i dati im upute, te tek tada poslati da naviještaju. On sam je morao dobro poznavati bilo svoga puka i osjetiti njegove potrebe, jednako kao što je morao znati da tom istom puku ne nudi samo one sadržaje koje oni kao ljudi trebaju, već im nudi i nosi Božje darove. A Božje darove mogu primiti samo ako se raspolože duhom za božansko obilje koje se ne poistovjećuje sa zemaljskim dobrima. Upravo na to on skreće pozornost svojim učenicima, jer ih šalje da idu pred njim, to jest da pripremaju srca ljudi na ono što potom ima uslijediti.
No da bi učenici mogli pripremati srca ljudi na Mesijin dolazak, oni sami moraju biti pripremljeni. Njihova priprema pretpostavlja više elemenata. Kao prvo moraju sebi posvijestiti da su u službi Božjoj i da idu kao radnici u njegovu žetvu. To znači da je pravo sjeme u srca ljudi posijao sam Bog svojom milošću i Duhom, a oni tom doprinose, no nemaju glavnih zasluga, već je zasluga Božja. Upravo zato moraju biti i ljudi molitve, svjesni da Bog računa s njima i sa svim ostalim radnicima u svojoj žetvi da ubere plodove svoga rada i ljude dovede do života vječnoga. Kao bitni dio njihove opreme mora biti odricanje i nenavezanost na zemaljska dobra. Zato im veli da ne nose sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. Njihovo oruđe mora biti pouzdanje u Boga i njegovu providnost, a bogatstvo mora biti u tome da pridobiju ljude za Boga, u protivnom ne mogu biti dostojni Isusova poslanja. Uz sve rečeno, važni dio Isusove pastoralne strategije tiče se upravo pastoralnog cilja: cilj je bio ući u kuću, to jest u grad. To ne znači samo ući tjelesno u neki prostor, već znači donijeti poruku Božjega mira među one koji su prijatelji mira i koji prihvaćaju njegovo mesijansko djelovanje, sadržaje i ciljeve. To znači doći među one koji prihvaćaju da im se navijesti kraljevstvo Božje unutar njihovih zemaljskih granica i okvira. Njegovi učenici trebaju biti sposobni prepoznati tko je sve prijatelj mira i tko je sve željan i potreban njegova kraljevstva te želi s Bogom graditi bolje društvo.
I dok razmatramo Gospodinovu pastoralnu strategiju, pitamo se ima li ona i danas smisla kada nemamo takav oblik pastorala. Jer vidimo da danas Isusovi učenici ne hodaju tako od mjesta do mjesta, od garda do grada pripremajući ljude za njegov dolazak. Danas svećenici djeluju već u selima i gradovima, u župama i drugim pastoralnim cjelinama, ali bez obveze da hodaju od mjesta do mjesta, te nisu u prigodi doživjeti da ih netko ne primi ili odbaci iz svoje sredine. No premda izvanjske okolnosti nisu istovjetne, bitni načini i ciljevi Isusove strategije ostaju isti. Dok se od učenika očekuje da ne nose sa sobom ni kese ni torbe, to danas znači da Kristovi učenici ne bi smjeli imati za cilj skupljanje zemaljskih dobara. Pogotovo ne bi smjeli pod izlikom neophodnih pastoralnih sredstava, sebi postaviti kao cilj stjecati ono zemaljsko, jer time postaju neuvjerljivi i nedjelotvorni u svom pastoralnom djelovanju.
Osim toga, danas pastoralni djelatnici ne ulaze u kuće niti oblikuju kućne Crkve na način koji je bio u ranom kršćanstvu. Danas postoje crkve u kojima se okupljaju svi oni koji vjeruju u Boga i koji prihvaćaju njegov mir. Pa ipak to ne znači da svećenik nema potrebu ‘ući u kuću’, to jest doživjeti svojim poslanjem okupiti ne samo pojedince, već cijele obitelji koje postaju zajednice vjere u Boga. Svećenik i danas treba poticati na obiteljsko zajedništvo, svjedočanstvo i prenošenje vjere koje nije samo stvar Isusovih učenika, već je zadaća i svake obitelji. Zato svaki svećenik treba imati zadaću ‘ući u kuću’ i u njoj navijestiti radosnu vijest. Nadalje treba biti osoba svjesna da njegove riječi imaju odjeka i u javnosti na široj razini. On ne djeluje kao netko tko bi prikriveno radio i skrivećki naviještao vjeru. On je onaj koji ulazi u grad, u javnost svoga društva, te svoje poslanje bez straha vrši pred očima javnosti. Tim više mora biti odgovoran, te i poradi javnosti koja zna biti nesklona, svojim životom i riječju približiti kraljevstvo Božje i onima koji mu nisu skloni i ne prihvaćaju navještaj. On treba biti dosljedan i onda kad ga ne prihvaćaju, te se ne treba prilagođavati njima i njihovu mentalitetu samo zato što im možda naviješta nešto što oni ne žele čuti.
Molimo i mi gospodara žetve da pošalje takvih radnika u svoju žetvu koji će moći djelovati sukladno Isusovoj pastoralnoj strategiji noseći odgovornost za naviještanje njegova svetog kraljevstva. Molimo da svojim životom budu dostojni onoga kojega naviještaju, da njegova sveta prisutnost može biti blagoslov i bogatstvo svake obitelji i cijeloga društva.
dr. Ivan Bodrožić