Veliki četvrtak – spomen Posljednje večere
Na Veliki četvrtak Crkva proslavlja spomen Isusove posljednje večere, odnosno ustanovljenja Euharistije iz kojeg izvire i sakramentalna snaga ministerijalnog svećeništva te se Crkva prisjeća i zapovijedi bratske ljubavi i služenja koja se uprisutnjuje kroz obred pranja nogu. Toga dana je Isus izdan i predan na osudu, stoga nakon Slave na Misi Večere Gospodnje zvona prestaju zvoniti, čime se naglašava ozbiljnost slavlja, a tišina groba i smrti u iščekivanju uskrsnuća odjekuje u tišini i odsustvu zvona i orgulja u liturgiji. Veliki četvrtak nas tako vraća u dvoranu Posljednje večere gdje Isus sa svojim učenicima slavi blagdan Pashe: blagdan kojim se Židovi prisjećaju izlaska iz Egipta i oslobođenja iz ropstva. Ali u posljednjim Kristovim satima života Pasha u dvorani Posljednje večere dobiva sasvim novu dimenziju, puno važniju od židovskog blagdana. Bog je dao Židovima zapovijed u Knjizi Izlaska da slave Pashu kao spomen i zahvalu na oslobođenje, ali Krist prije smrti i uskrsnuća ostavlja novu zapovijed, da kršćani blaguju Njegovo Tijelo i piju Krv do Njegova ponovnog dolaska.
Nakon židovske povijesne Pashe, možemo govoriti o Kristovoj povijesnoj Pashi koja dovršava onu drevnu židovsku. Kristova Pasha je prijelaz iz smrti u život, tj. prijelaz iz ropstva grijeha koje je počelo prvim padom čovjeka u novi i slobodni život koji dolazi s Kristom u kojem svi ljudi postaju djeca Božja. Za Židove je subota bila posljednji dan u tjednu, dan odmora i molitve jer se u taj dan i Bog odmarao nakon stvaranja svijeta i čovjeka. Za kršćane nedjelja postaje središte, osmi dan i prvi u tjednu koji na taj način simbolizira novo stvaranje te novi početak u Kristovu uskrsnuću od mrtvih, koje postaje izvor kršćanskog života. Stoga je razumljivo da euharistija koju slavimo svake nedjelje postaje spomen na sve ono što je Bog učinio u Kristovom otajstvu te izraz kršćanske zahvalnosti.
Čitajući Evanđelja i izvještaje o Posljednoj večeri, nailazi se na nekoliko detalja koji privlače posebnu pažnju. Isus je te večeri uzeo kruh, zahvalio Bogu, razlomio ga i dao svojim učenicima. Slavlje Mise Večernje Gospodnje kao i svaka naša euharistija je identično ponavljanje tih Kristovih gesti jer u strukturi, nakon naviještenih čitanja i svećenikove homilije, slijede dijelovi koji obredno odgovaraju Posljednjoj večeri. Prinos darova koji se donose na oltar odgovaraju Kristovoj gesti uzimanja kruha; blagoslivljanje i zahvala Bogu je euharistijska molitva. Razlomiti kruh odgovara lomljenju hostije nakon molitve Gospodnje, a dati kruh učenicima u euharistiji je sama pričest u kojoj se kršćani hrane Kristovim Tijelom. Identične geste vršenje je Isusove zapovijedi na Posljednjoj večeri da se sve to čini na njegov spomen.
Između Posljednje večere i kršćanske euharistije postoji i razlika: Krist ustanovljenjem same euharistije na Posljednjoj večeri navješćuje svoju žrtvu na križu i uskrsnuće od mrtvih te predaje model kojeg će kršćani preuzeti i slaviti u Njegov spomen. Kršćani iz toga razloga slaveći euharistiju Njemu u spomen ne slave jednostavnu ili puku komemoraciju Posljednje večere, nego u zahvalnosti slave spomen na Kristovu žrtvu na križu koja postaje središnje mjesto novog Saveza. Poradi toga kršćani ne blaguju beskvasni kruh i meso živinčeta kao drevni Židovi u spomen na izlazak iz Egipta, nego blaguju Kristovo sakramentalno Tijelo u prilikama kruha i vina kao živi spomen na Kristovu smrt i uskrsnuće. To je spomen koji posadašnjuje Kristovu žrtvu pa u svakoj euharistiji koja se slavi Krist je prisutan. Krist ne umire svaki put iznova na križu u slavljenju euharistije jer je njegova žrtva bila samo jednom na brdu Golgoti u Jeruzalemu, ali u euharistiji ti povijesni događaji Kristove smrti i uskrsnuća obredno i sakramentalno postaju stvarni i za nas danas.
vlč. Milan Dančuo